Arhitektura moderne, nerijetko je u sanaciji i zaštiti potpuno zanemarena  ili sporedna (o domaćim primjerima pisali smo nedavno). Njezina važnost, u kontekstu markiranja pojedinih zgrada kao znamenitih gradskih lokaliteta, često je zasjenjena turistički „atraktivnijim“ i popularnijim destinacijama.

Da se takav scenarij ne dogodi i s jednom od rijetkih realizacija brazilskog arhitekta Oscara Niemeyera u Europi, zgradi Francuske komunističke partije u Parizu, potrudili su se mladi arhitekti iz francuskog studija FREAKS freearchitects.

Kako bi javnosti ukazali na značenje ove zgrade i generalnu percepciju izuzetnih arhitektonskih dostignuća arhitekti su, u suradnji s Nacionalnim vijećem za arhitekturu, na samu zgradu postavili veliku instalaciju, kao naljepnicu preko čitave fasade horizontalnog  valovitog dijela kompleksa.

Radi se o predimenzioniranim crvenim kotama, izmjerama koje se u arhitektonskim nacrtima koriste kako bi se odredile dimenzije pojedinog elementa. U ovom slučaju velike crvene strelice precizno kotiraju visinu i širinu valovitog ostakljenog elementa Niemeyerove zgrade. Doslovno mjerenje zgrade, radnja za koju bi vam u AutoCad-u bilo potrebno tek par klikova miša, je ovdje doslovno aplicirana na zgradu tijekom jednog čitavog dana, a već je samo postavljanje izazvalo interes i pozitivne reakcije javnosti.

Zgrada Francuske komunističke partije u Parizu građena je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, više o projektu možete pogledati ovdje, a osim Niemyera za njezin izgled, točnije staklenu fasadu na kojoj je instalacija aplicirana, zaslužan je i francuski arhitekt Jean Prouvé.

U nastavku pogledajte video postavljanja, više o mladim arhitektima pogledajte ovdje, a o Oscaru Niemeyeru, povodom njegovog 104. rođendana pisali smo ovdje.

U vremenu u kojem je većina naših osjetila fokusirana prema virtualnim instancama, nije lako ni ljudima ni knjigama. Stalnu mijenu starog u novo tehnologija je pooštrila sa svih strana, učinivši tradicionalna veselja kudikamo drugačijim, bržim i nestrpljivijim iskustvom.
Police s knjigama, enciklopedijama i starim svescima, dvadesetiprvo stoljeće u tren oka je zamijenilo Kindleovima, iPadima i ostatkom digitalnog društva, zaboravljajući pritom sve rituale i muke koje su stoljećima pratile knjigoljupce u potragama za pisanim riječima.
Jasno, male knjižare i knjižnice sve teže preživljavaju usred ovih civilizacijskih prilagodbi i neki bi rekli, već debelo putuju cestama ptice dodo.
Sean Ohlenkamp, kreativni direktor u agenciji Lowe Roche u Torontu, odlučio nas je podsjetiti na svo veselje sakriveno između korica knjiga. Zamijenivši spavanje četveronoćnim bdijenjem u Type Books knjižari u Torontu, i uz pomoć petnaest volontera, stop motion animacijom uspješno je oživio police i njihov sadržaj.

Sav taj knjiški ples, veselje i koreografija za priče glasno nas (i plesno) podsjeća na najvažniju prednost dobrog, starog opipljivog svijeta koji se već neko vrijeme bori s nulama i jedinicama vremena koji dolazi. Stari, nepraktični predmeti prepuni asocijacija, sjećanja i emocija skaču s police na policu, preuzimaju ljudske obrasce ponašanja, otvaraju se i zatvaraju, slažu u nizove i pršte od boja – teško da će ijedan Kindle biti u stanju na svom disku sakupiti toliko usputnog života.
Autoru ovo nije prvi takav “knjiško-animacijski manifest”, nešto ranije ove godine pri pokušaju organizacije vlastite kućne biblioteke, već je ispekao zanat i objavio filmić koji možete pogledati u nastavku.
I za kraj – ne zaboravite – knjige nisu mrtve, kad okrenete glavu, one plešu!

Arhitektura se fotografijom ne može točno opisati niti osjetiti. Možemo tvrditi da to nije moguće ni filmom, no u bliskoj budućnosti to bi mogao opovrgnuti slavni redatelj Wim Wenders.

Šuškanja arhitektonske internet populacije u posljednjih nekoliko tjedana o talentiranom Nijemcu ne pričaju (samo) u kontekstu njegovom najnovijeg i hvaljenog dokumentarnog filma Pina, već  o arhitektonsko-filmskim planovima nagrađivanog redatelja. Naime, Wenders „prijeti“ da je već započeo rad na svom novom projektu, 3D dokumentarcu o arhitekturi.

U nedavnom intervjuu koji je dao za Documentary Channel Wenders kaže: „Zapravo, već sam započeo jedan novi dugoročni projekt, još jedan dokumentarac koji će biti snimljen u 3D tehnici. Da ga zgotovim, trebat će mi nekoliko godina, a bit će o arhitekturi. Oduvijek sam želio napraviti film o arhitekturi, a mnogo mojih prijatelja upravo su arhitekti. Arhitektura je tema za koju sam do sada smatrao kako joj ne znam i ne mogu pristupiti putem filma. Radeći na filmu Pina, shvatio sam da bi upravo medij 3D filma mogao biti odgovor. Snimanja smo već započeli, ali stvar je zaista u samim početcima. To će biti moj novi dokumentarni projekt u 3D tehnici, a nekad u budućnosti volio bi napraviti i 3D igrani film.“

Mnogi od vas, ukoliko ste posjetili posljednji Venecijanski bijenale arhitekture 2010. godine, sjetit će se vizualno impresivnog filma na samom ulasku u Arsenale. „If Buildings Could Talk“, kratki je 3D film o  Rolex Learning Center u Lausanni, kojeg je režirao upravo Wenders. Fantastični projekt Pritzkerom nagrađenih Japanaca iz SANAA-e kroz ovaj je film, briljantnu režiju i hipnotizirajuću naraciju, nevjerojatno dobro i realno prikazan, što bi trebalo poslužiti kao jamac da će Wenders svoj novi 3D-dokumentarni zadatak odraditi na nivou.

Više o njegovim planovima dokumentarne filmske interpretacije arhitekture kao takve možete pogledati u čitavom intervjuu ovdje.

Njegov film Pina, o slavnoj njemačkoj plesačici i jednoj od najvećih koreografkinja svih vremena Pini Bausch , pobrao je nagrade za najbolji dokumentarac na European te German Film Awards. U nastavku pogledajte trailer za ovo, kako ga mnogi opisuju, vizualno remek-djelo. Pogledajte kako je Wenders prikazao pokret, ples i strast, pa sami prosudite je li spreman na zadatak uprizorenja arhitekture.

PINA – Dance, dance, otherwise we are lost – International Trailer from neueroadmovies on Vimeo.

Ova virtualna online formacija zamisao je Darka Jeftića, Laure Potrović i Borisa Barte, potekla iz nastojanja da se pokret promatra kao novi medij, onaj koji vrši očuđenje jezične komunikacije.

„Zanima nas do koje je mjere moguće ono nepostojeće u jeziku, a što nije nepostojeće uopće, dovesti u postojanje kroz singularan jezik pokreta. I ono najvažnije, pokret kao novi medij, a ujedno i novi jezik (u smislu reinvencije postojećeg) – je akcija, a ne interpretacija“, objašnjava nam Laura Potrović.

Pokret  kao nositelj vremena, i tijelo kao nositelj pokreta, postaju središte ovog zanimljivog koncepta. Ipak, organizatori ističu da video zapis mora biti ograničen na 7 do 14 sekundi, čime se usmjerava fokus na formu intenziteta, prezencije i artikulacije pokreta.

Projekt zasad ima podršku Udruge KI kreativne intervencije, Kazališta Aruša, a uskoro bi se trebao naći i u „stvarnoj domeni“.

„Postoji nekoliko verzija u kojima će se postav Muzeja pokreta događati u realnom prostoru. Neke od njih su zasad u pregovoru, no opcija u okviru koje će doći do realizacije postava uživo je Festival Samodokidanja planiran za 21. prosinac 2012. godine. Također planiramo događaje u okviru kojih će se moći participirati od diskusije, izvođenja, snimanja pokreta te izmještanja postava Muzeja pokreta iz realnog u virtualan prostor i obratno“, ističe Potrović.

Dotad, kamere  u ruke i pokret u tijelo, i postanite jedan od stvaratelja Muzeja pokreta i artikulirajte novi jezik!

Više o Muzeju pokreta pogledajte ovdje

“Brush with Death” zadnji je u nizu odličnih mini-filmova iz bogatog opusa postprodukcijskih video magova iz losanđeleskog tima Corridor Digital (Sam Gorski i Niko Pueringer). Autori zabavnih video uradaka puni su gamerskih referenci i tehnički izvrsno izvedenih efekata, no ovaj posljednji briljira u street art priči o autoru, djelu i borbi za čiste zidove grada.Nema smisla da vam spoilamo ovaj dvominutni uradak kad je tako jednostavno kliknuti ovdje:

Video je snimljen u okolici LA, a njegovu glazbenu podlogu možete skinuti ovdje.

Tražeći koju riječ više o Corridor Digitalu, naučili smo da se autori najviše vole jednostavno predstavljati kao tipovi koji vole pucačinu i vfx (digitalne video efekte).
Bez puno filozofije, oni zapravo, točno to i jesu.
Beskrajno talentirani tipovi koji vole pucačinu i vfx.
Ostatak njihove video galerije pogledajte ovdje.

Danas, 190 godina kasnije, u čast tog revolucionarnog izuma „hvatanja trenutka“, tvrtka Montblanc je pokrenula natječaj za najkraće filmove ikad. „Beauty of a second“ dočarava ljepotu baš svake sekunde života. Proslavljeni njemački redatelj Wim Wenders, član žirija natječaja, u njihovom promotivnom videu poziva sve zainteresirane da snime onu jednu sekundu koja im je važna. Autori jednosekundnih filmova ne moraju biti profesionalci, niti video mora biti snimljen profesionalnom opremom. Kako Wenders naglašava, danas „svatko može snimiti film“, a „oružje“ za ovaj zadatak može biti kamera, video na vašem fotoaparatu ili mobitelu, jedino je važno da video traje jednu sekundu i da je snimljen u „landspace“ formatu.

Tema ne postoji, važno je uhvatiti onaj jedan moment koji je poseban, životan, važan, nezaboravan, a slavi ljepotu koja se može dogoditi u tako kratkom trenutku od samo jedne sekunde.  Natječaj je koncipiran u tri runde, a u svakoj rundi biti će izabrano 20 najboljih filmića. Po završetku natječaja u jednoj minuti bit će sabrano 60 najboljih filmova, od kojih će Montblanc i Wim Wenders izabrati pobjednika koji osvaja put u Berlin na Berlinare 2012. te Montblancov sat Nicolas Riesussec Chronograph.

Kako su prve dvije runde već iza nas, imate vremena svoj jednosekundni uradak prijaviti za posljednji krug prijava, koji traje do 13. prosinca. Više o prijavama saznajte ovdje.

Seconds Of Beauty – 1st round compilation from The Beauty Of A Second on Vimeo.

Ukoliko ne snimate, a ovaj koncept vam se čini sjajan i volite filmove, priča o jednosekundnim trenutcima nije gotova. Na stranici projekta možete sastaviti vlastitu playlistu od ponuđenih „sekundaraca“, koja može trajati od 2 do 60 sekundi, uz pratnju jedne od ponuđenih glazbi.

Wenders će i u ovoj kategoriji izabrati svog favorita među prijavljenima, najbolju playlistu po vlastitom izboru. Nagrada je također odlazak na najvažniji europski filmski festival te fantastičan sat.

Ovaj dio natječaja otvoren je do 10 siječnja.

Ne zaboravite na sekunde koje prođu svakog sata pored vas i uživajte u njima. Možda je upravo ta jedna koju „uhvatite“ ona koju Wenders „traži“!

Hudson je australski indie-folk bend, a za prvi singl sa svog debitantskog albuma Open Up Slowly, pjesmu Against the grain, odlučili su napraviti spot u obliku stop animacije, gdje glavnu ulogu imaju netom našiljene raznobojne drvene bojice i obične olovke.  Ako je suditi po portalima širom svijeta slične nam tematike, izgleda da je odluka da video odradi animator bila pun pogodak. Elementi korišteni u videu prizivaju nostalgični duh djetinjstva, kada su djeci umjesto kompjutera, tableta te igraćih  konzola, maštu razvijali papir i olovka u boji.

Hudsonov video potpisuje animator, filmaš i VJ Jonathan Chong koji se krije iza umjetničkog imena Dropbear. U videu koji prati zarazni indie-pop pjesmuljak drvene bojice i olovke, koreografirana u raznoraznim formacija, plešu, skakuću, zbrajaju i oduzimaju.

Više o bendu Hudson možete pogledati ovdje

Koliko je stanovnika bilo na Zemlji u trenutku vašeg rođenja, provjerite ovdje. Više statističkih predviđanja o svjetskoj populaciji pogledajte u dokumentima koje je priredio UN, a u nastavku teksta pročitajte o dokumentarcu o gradovima u prenapučenoj budućnosti.

Gary Hustwit, autor koji se već proslavio dokumentarcima Helvetica i Objectified, upravo u trenutku zaokruživanja svjetske populacije na 7 milijardi predstavlja dokumentarac Urbanised. Dok je Helvetica započela Hustwitovu temu mikrodizajna, s novim dokumentarcem autor prelazi na makrodizajn, tj. razmatra probleme i strategije urbanizma s pretpostavkom da će do 2050. godine 75% svjetskog stanovništva živjeti u velikim urbanim zonama; za tu godinu UN predviđa populaciju od 9 milijardi.

S prepoznatljivim kadrovima iz cijelog svijeta te statističkim podacima, autor u ovom dokumentarcu ukazuje na prenapučeni planet. Bombaj danas broji 12 milijuna stanovnika, a 2050. godine bit će najveći grad na svijetu. S druge strane, 60% njegovog stanovništva živi u slamovima s jednim WC-om na 600 ljudi. Gradske vlasti ne poboljšavaju sanitarne uvjete kako ne bi privukli više stanovnika, ali kako u filmu govori indijska aktivistica Sheela Patel, ljudi ne dolaze tamo “da bi srali, već radi posla”. Jasno je da ekonomija ovisi o tim stanovnicima, dok oni zauzvrat ne dobivaju ništa.

Nadalje, dokumentarac donosi problem gradova planiranih za automobile. Brasilia nije uspjela; New York projektom High Line vraća stanovnicima dio javnih površina, ali najzanimljiviji je projekt kojim je bivši gradonačelnik Bogote,  Enrique Peñalosa, promijenio dinamiku javnog prijevoza u gradu. Realizacijom mreže biciklističkih staza i javnog prometa, u gradu poznatom po nevjerojatnim gužvama, danas se najbrže kreću oni najsiromašniji, tj. oni bez automobila. Peñalosa to zove “demokracijom na djelu”.

Vožnja vlakom kroz gotovo napušten Detroit, snažan je kadar koji pokazuje kako jedni gradovi pucaju po šavovima, a drugi ostaju prazni, u ovom slučaju zbog propadanja automobilske industrije. Ipak, pitanje ekonomije u kontekstu rasta stanovništva, dokumentarac nije uspio sagledati. Kako će se u globalnim razmjerima razvijati već klimava ekonomija sa sve većim brojem umirovljenika s jedne strane i neobrazovane radne snage s druge, i hoće li se to odraziti na podatak da će 75% stanovnika 2050. godine živjeti u gradovima, samo su neka pitanja koja valja uzeti u obzir razmišljajući o budućnosti gradova.

Dokumentarac zastupa mišljenje da arhitekti, a posebno ne starhitekti, nisu rješenje za budućnost prenapučenih gradova. Zalaže se za pristup s dna, tj. sudjelovanje građana u planiranju grada. Najviše prostora dobio je čileanski arhitekt Alejandro Aravena s svojim polu-kućama koje stanovnici sami završavaju.

Ideja da su građani ti koji donose urbanističko rješenje, ideja je u duhu vremena u kojem stanovnici gradova širom svijeta traže pravo na svoj glas, od trga Tahrir do Wall Streeta, ali i kod nas na primjeru Cvjetnog, Srđa ili Marjana. Prikazani su i neki primjeri demonstracija, kao onih u kojima stanovnici Pariza na ulicama traže bolji urbanizam. Može li volja naroda uvesti infrastrukturu u favele i slamove svijeta, pitanje je koje ostaje otvoreno u dokumentarcu, ali Urbanised bi svakako trebali pogledati svi iz gradskih vlasti žele li svoje gradove provesti kroz 21. stoljeće.

Više o filmu pogledajte ovdje

Take this Lollipop sjajan je, napet i poprilično zastrašujući video kojeg je režirao Jason Zada, a trebao bi vas upozoriti na ozbiljnost zaštite osobnih informacija i detalja na Facebooku. Video na dramatičan način ilustrira opasnosti vezane za cyber privatnost, koju brojni korisnici konstantno ignoriraju.

Vjerujemo kako će vam video kojeg možete pogledati nakon logiranja putem facebooka makar donekle utjerati strah u kosti i da ćete pri sljedećem objavljivanju obiteljskih fotografija, detalja iz privatnog života ili imena ulice gdje živite dobro promisliti i shvatiti tko bi to sve mogao vidjeti, a možda i zloupotrijebiti.

Sugeriramo da video gledate sami, sa slušalicama na ušima i pojačanim zvukom.

Za gledanje videa kliknite OVDJE

Oprezno s Facebookom, nije on baš benigan kao što mislite.

Petak je dan za osmijeh na licu, odbrojavanje do kraja radnog vremena i lako štivo. Tako vam danas donosimo priču o jednom duhovitom, zabavnom i pomalo prostom projektu. O periodnom sustavu elemenata u službi dizajna pisali smo ovdje, a sada vam predstavljamo projekt stvarnog uobličenja još jednog dizajniranog i prenamijenjenog periodnog sustava elemenata.

Ilustratori Jon i Mick iz kreativnog kolektiva Modern Toss zaslužni su za „Periodic Table of Swearing“, periodični sustav psovanja, pomno razrađenu tabelu gdje helij, silicij i mangan zamijenjuju kratice živopisnih i lucidnih psovki. Ima tu svega; kreativnih beštimji, raznoraznih prostih riječi, spominjanje roditelja, muških i ženskih organa u različitim scenarijima, uglavnom svih onih „neprikladnih“ kombinacija riječi koje postoje u vokabularima bilo kojeg jezika, a koje većina nas prvo nauči prijatelje koji ne pričaju vaš jezik.

Papirnatu verziju „biblije psovanja“ realizirala je ekipa iz Claya, tvrtke specijalizirane za inovativne prakse u digitalnim medijima. Napravili su Interaktivni periodni sustav psovanja“, koji se sastoji od preko sto tipaka. Na svakoj od tipaka velikim slovima ispisana je kratica psovke, aludirajući na kratice kemijskih elemenata na pravom periodnom sustavu, dok manja slova ispisuju cijelu psovku. Pritiskom na psovku izuzetno pristojan muški glas britanskog akcenta izreći će ono što na tipkama piše.

Periodic Table of Swearing from Clay Interactive Ltd on Vimeo.

Ukoliko ne vidite video iznad kliknite ovdje

Pošteno i ozbiljno psovanje nikada nije zvučalo tako pristojno.