Plant for the Planet dječja je inicijativa za zeleniju budućnost. Nastala je 2007. godine kada je devetogodišnji Felix Finkbeiner u školskoj prezentaciji zamislio da bi u svakoj državi djeca mogla zasaditi i po milijun stabala te tako stvoriti balans ispuštanju štetnog CO2. Vizija ovog dječaka inspirirana je nedavno preminulom kenijkom Wangari Maathai, prvom ženom doktoricom znanosti u istočnoj Africi te dobitnicom Nobelove nagrade za mir, čija je udruga Green Belt Movement osnovana 1977. godine u Keniji, zasadila 30 milijuna stabala da bi spriječila eroziju tla.

Udruga Plant for the Planet od ožujka ove godine postaje internacionalna demokratski strukturirana organizacija koja okuplja više od 100.000 djece u preko 100 zemalja. Cilj joj je informirati ostalu  djecu i odrasle o klimatskim promjenama te ukazati na zajedničke inicijative za  bolju budućnost.

Iako su svjesni da samo sađenje stabala neće riješiti globalne klimatske probleme, udruga održava i druge akcije. Ipak,  sađenje stabala postala je  simbolična akcija koja stoji iza mota ove organizacije: Stabla za klimatsku pravdu.

Jasna veza između zelenila i ispušnih plinova suvremene industrije prikazana je na jednostavnoj i dopadljivoj kampanji koju je za Plant for the Planet napravilo hamburgški odjel marketinške agencije Leagas Delaney, naravno, pro bono. Zeleni listovi stabala imaju urezane crteže najvećih zagađivača; automobila, zrakoplova te tvorničkih dimnjaka. Uz natpis Every leaf traps CO2 (Svaki list veže CO2), poruka je jasna: donirajte stabla na Plant for the Planet!

Sličnu ideju ponudila je prošle godine i agencija Paz Comunicação Estratégica iz Sao Paula želeći ukazati na problem smanjenja zelenih zona grada koje štete ekosustavu i stanovnicima grada. Ručno izrezani listovi fotografirani su za kampanju, a na strateškim mjestima po gradu postavljeni su i plakati s pravim lišćem. Pratio ih je natpis Much more than Trees: Preserve  (Mnogo više od stabala: Čuvajte).

Veza između obje kampanje je Lorenzo Durán koji je u oba slučaja radio kao ilustrator. Kako su se agencije nagodile oko autorskih prava, pitanje je koje pada u drugi plan kada je riječ o očuvanju prirode.

Riječ je o njenom diplomskom radu koji promišlja kako iskustvo jedenja čokolade dovesti na višu razinu. Dizajnerica kao početne točke (module) uzima tri vrste čokolade i niz raznolikih punjenja i preljeva. Sve čokolade imaju „ladicu“ za nadjev, dok tamna čokolada na vrhu ima udubljenje za voće, milječna čokolada  za orašasto voće, a na bijelu možete staviti razne želee i tekućine.

U ladice možete pospremiti punjenje u obliku karamele, nugata, sirupa. U svakom slučaju, riječ je o čokoladi koja poziva sve potencijalne kušatelje i kreativne umove da se upuste u višesatnu avanturu kombiniranja i kušanja ovih božanskih delicija.

Else je koncept razvila u suradnji s jednom od najboljih švicarskih tvornica čokolade Blondel, a vjerujemo da će  ova čokoladna kolekcija financijski biti dostupna samo rijetkima.

U nastavku pogledajte video za prste polizati i još nekoliko fotografija

SWEET PLAY from Elsa Lambinet on Vimeo.

O dizajnerici više pogledajte ovdje.

Da se ponekad najefektnija dizajnerska rješenja nalaze u jeftinim i dostupnim materijalima u kojima je potrebno samo probuditi kreativni potencijal, pokazali smo vam nekoliko puta. Ovaj puta to će biti suptilna verzija kristalnog lustera, ali mnogo jeftinija, uradi-sam inačica poljskog dizajnera Panija Jureka. Luster nazvan Maria S.C. samo izgleda kao kristalni luster, no u stvarnosti je riječ o kompoziciji sastavljenoj od žarulje, dva drvena perforirana koluta i mnoštva laboratorijskih epruveti!

Ne samo da je zanimljiv odabir materijala rezultirao impresivnom, gotovo japanskom estetikom, već sama vrijednost dolazi od mogućnosti prilagođavanja lustera po vlastitim preferencijama (i reciklaže, naravno). Epruvete možete napuniti obojanom tekućinom, cvijećem ili jednostavno ih prilagoditi po željama.

Dizajn lampe inspiriran je opusom i životom velike poljske znanstvenice Marie Sklodowske-Curie, koja je 1903.dobila Nobelovu nagradu za fiziku, a 1911.za kemiju, za otkrivanje polonija i radija.

Ovogodišnji Zgraf već tradicionalno podrazumijeva izložbu međunarodnog karaktera koja će prezentirati selektirane recentne radove s područja grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija te izložbu odabranih radova prijavljenih na temu „Danas je jučer bila budućnost“. Kroz ovu temu, kako ističu organizatori, bit će otvorena pitanja o odnosu dizajna  i društvene, socijalne i političke modernizacije u postindustrijskom vremenu s ciljem afirmacije dizajna koji je više na strani društvenog razvoja nego pukog ekonomskog rasta.

Prijave za 11. Zgraf otvorene su do kraja mjeseca, odnosno 31. siječnja, što bi značilo da za apliciranje svojih radova imate još nekoliko dana. Poznavajući dizajnersku struku, vjerojatno dobar dio potencijalnih izlagača prijavljivanje planira upravo za zadnji vikend, stoga požurite da Zgrafovcima ne prebukirate mailove.

O Zgrafu, njegovom jedanaestom izdanju, temi, vizualnom identitetu te popratnim događanjima porazgovarali smo s dizajnerom Mariom Aničićem, predsjednikom izvršnog odbora 11. Zgrafa.

Kakve su razlike između dviju kategorija prijave, revije najuspješnijih dizajnerskih radova iz protekle tri godine te izložbe kao odgovora na zadanu temu?

Glavna stvar Zgrafove izložbe je revija, to je centralni događaj Zgrafa, a tematskom izložbom organizator želi uvjetovano stvoriti dijalog na profesionalnoj dizajnerskoj sceni. Tematske izložbe uvelike ovise o organizacijskom procesu, pripremama, zadanoj temi te poklapanjem sa suvremenim tendencijama u struci.

Svaki ZGRAF inicijalno ima svoju priču, neki su imali teme neki ne, neki su se intenzivno naslanjali na teme i iz njih izvlačili argumente o kvaliteti radova. Prvi ZGRAF također je imao namjeru da, osim pukog bilježenja recentnih radova, označava ozbiljnost i dosege na sceni.

Alfred Pal, inicijator prvog ZGRAF-a, smatrao je da se nakon Exata i Novih tendencija na likovnoj sceni, mora dogoditi nešto važno i za grafički dizajn, što će zaključiti i obujmiti sve radove tog vremenskog perioda, locirati ih, označiti i općenito definirati što je dizajnerska profesija.

Vratimo se na temu ovogodišnjeg Zgrafa, inicijalno ona je nazvana “Danas je jučer bila budućnost”, a organizatori, pozivaju sudionike da se svojim radovima referiraju na date pojmove, proglase, svojevrsne polazišne točke u istraživanju rješenja novih socijalnih utopija: (društvo, moderno, zajedničko, blagostanje, otvorenost, za sve, odgovornost, samoinicirani, mogućnosti).

Samu temu Aničić komentira ovako: „Smatramo da se nalazimo u trenutku sabiranja. Kao društvo s pripadajućom vizualnom kulturom imamo iskustva od prije 1991. godine te nakon 1991. Naše društvo je u posljednje vrijeme živjelo ignorirajući iskustva od prije, stoga mi pokušavamo naglasiti da nema dobrih i kvalitetnih vrijednosti ako se ne sagledaju i saberu sve vrijednosti i iskustva, i ona protekla i ona koja se planiraju. Svijet koji želimo živjeti moramo sastaviti sami, kompletirajući ga odabranim vrijednostima, te ga konstantno možemo kritički preispitivati i mijenjati.

Putem Zgrafovih proglasa to obrazlažemo i pokušavamo potaknuti ljude da otvoreno razmišljaju i sami promisle koje su to vrijednosti vizualizirajući je kroz poruku i poslati nama. Pokušat ćemo, kao medij, najbolje radove pokazati javnosti te stvoriti javnu poruku.

Bitno je reći da je temu propisao Dejan Kršić, koji je u ovom izdanju Zgrafa dobio novu funkciju oslobođenu organizacijskih aktivnosti, a zadužen je za teoretsko očitovanje, obrazlaganje i poticanje drugih na uključivanje. Zajedno s članovima izvršnog odbora koji su delegirani iz strukovne udruge, svi skupa na neki način čine „umjetničkog direktora“ Zgrafa, jamčeći  vjerodostojnost u profesionalnom i teoretskom smislu. „

Generalno gledajući posljednja izdanja Zgrafa te osvrćući se na prijave za ovogodišnje izdanje, zanimalo nas je kolika je (uobičajena) zastupljenost međunarodnih radova na izložbi?

„Moglo bi se govoriti o trećini radova, ali se ponekad udio domaćih i međunarodnih radova izjednači. Imamo direktne kontakte s brojnim autorima, koji uvažavaju naš kontinuitet i upoznati su s našom i regionalnom scenom, pa ih direktno zovemo da pošalju svoje radove. Osim poznate i prisutne euroatlanske scene na ovo nam izdanje Zgrafa stižu radovi s primjerice dijelova Latinske Amerike i Azije, iz gradova  i država koji nisu centri propovjedi o dizajnu, to nam je izuzetno bitno i drago.

Kako se radi o globalnom natječaju uvijek se, usporedimo li se s nekim sličnim događanjima, vrednuje jači iskorak i promocija, a onda je tu izuzetno bitna organizacija, potpuno profesionalna nasuprot naših angažmana za koje volimo reći da su potpuno emotivni, jer jedan dio organizacije volontira, a drugi se profesionalno angažira putem natječaja. Kako bi mogli ostati relevantni te pratiti korak sa svjetskim natječajima, to će se morati promijeniti, osobito europskom integracijom.

Zgraf broji nekoliko različitih nagrada o kojima odlučuje selekcijska komisija odnosno posebno imenovani žiri. O ovogodišnjem međunarodnom žiriju, koji donosi odluke o najvažnijim nagradama Aničić nam je rekao:

“Međunarodni žiri je koncipiran tako da balansira jednaku zastupljenost pojedinaca iz praktičnog dizajna i teorije, da je ravnopravne rodne strukture te da su članovi žirija rasprostranjeni na makar 3 kontinenta. U ovogodišnjem je Libanonka Huda Smitshuijzen AbiFares s interesantnim iskustvom arapskog odgoja, arapske vizualne kulture „školovane“ u Europi, autorica je nekoliko knjiga i brojnih članaka na temu višejezične komunikacije i suvremenog dizajna na Bliskom Istoku.

Tu je i Amerikanka Barbara deWilde koja je poznata po svojim radovima za djela zvučnih autora poput nobelovke Toni Morrison, kompozitora Randyja Newmana i Stevea Reicha te velikog broja pisaca. Osim njih tu je i naš česti gost britanski teoretičar dizajna Rick Poynor, te Niklaus Troxler dobitnik Grand prixa desetog Zgrafa kao i svima nama poznati hrvatski dizajner Boris Ljubičić.”

Kao najvažnija izložba i promocija grafičkog dizajna u državi Zgraf podrazumijeva tradicionalnu izvrsnost i u vlastitom vizualnom identitetu. Ovogodišnji vizualni identitet potpisuje Damir Bralić no u njemu koristi autentičnu tipografiju Nikole Đureka, Delvard Gradient, (Typonine 2011.) Aničić nam je rekao nešto više o tome: „Premda Zgraf ima uobičajeni protokol oko izbora vizualnog identiteta putem javnog natječaja, pravila Zgrafa dopuštaju i direktnu narudžbu. Tomu prethodi predlaganje kandidata, argumentiranje te izglasavanje odbora o izabranom dizajneru. Na ovaj smo način došli do dizajnera Damira Bralića, koji je već imao iskustvo u suradnji s organizacijskim timom Zgrafa 10.

Osim njegovog stručnog angažmana teško je ne spomenuti tipografiju Delvard Gradient, autora Nikole Đureka. Osim inovativnih elemenata u upotrebi i primjeni suvremene digitalne tipografije, oblicima toga pisma autor se referira na plakat Tomislava Krizmana s početka 20. stoljeća (plakat kabaretske predstave Marye Delvard, 1907.). Time pozicionira jedno od naših ishodišta primjene plakatne forme u funkciji obavještavanja javnosti u secesijsko vrijeme aktivnog sudjelovanja nove građanske elite u kulturnom životu društva.

Međunarodni dosezi te priznanja, ali i pozicija i uspješnost hrvatskog dizajna i njegovih pojedinaca izvan granica Hrvatske trebali bi generirati što bolji, češći i aktivniji feedback javnosti, institucija, financijske potpore nadležnih institucija, a samim time i medija. Bez obzira što se radi o manifestaciji s tridesetogodišnjom tradicijom, utjecajnim posljedicama i nemjerljivoj važnosti za struku, ovogodišnji Zgraf ima financijskih problema koje organizatori nevoljko komentiraju.

Nada je, kako Aničić ističe, profesionaliziranje strukture organizacije koja će, kako vjeruje, ulaskom u Europu itekako morati promijeniti pravila, a i financijsku potporu tražiti u fondovima koji nisu samo Ministarstvo kulture ili Grad Zagreb. Negativne scenarije daljnjeg uskraćivanja i smanjivanja financijskih sredstava uvelike može spasiti posjećenost Zgrafa, što bolja ispunjenost svih kapaciteta planiranih događanja i dobre reakcije javnosti, odnosno publike.

O tome može li dizajn konkurirati nekim populističkim temama, koliko je prisutan u domaćim medijima te što organizatori čine po tom pitanju Aničić ističe: Tu postoje dvije konkretne razine koje pokušavamo komunicirati. Jedna je naš direktan odnos prema medijima i javnosti gdje zainteresiranost održavamo sa interesantnim rezultatima selekcije, zanimljivom temom, aktualnim popratnim programom i relevantnim gostima. Primjerice predavanje Sagmeistera na Zgrafu 10 je posjećen javni događaj za koji smo se mi kao Zgraf, naravno, spremili itekako reklamirati i promovirati, no za to na kraju nije bilo potrebe, jer su mediji sami prepoznali i proširili vijest.

Druga je razina strukovnog vrednovanja rada. Putem nagrada, rada selekcijske komisije i međunarodnog ocjenjivačkog žirija uvijek ističemo; ovo je kvalitetno, ovo će utjecati na nas i našu scenu, ovo će ostaviti traga na međunarodnoj sceni, na njih se ugledajte. Mediji onda, nažalost, sami odlučuju što interesira javnost.

Kada razgovaramo o popratnim događanjima Zgraf već tradicionalno, osim glavne izložbe, nudi i niz aktivnosti za profesionalce, studente, ali i širu javnost. Eduzgraf je namijenjen studentima te profesionalnim početnicima, Zgraf javno – predavanja međunarodnog ocjenjivačkog suda i drugih stručnjaka s podučja dizajna i vizualnih komunikacija te popratne izložbe.

Javnosti će vjerojatno biti najinteresantnija izložba, ali i lik i djelo dobitnika glavne nagrade 10. Zgrafa, švicarca Niklausa Troxlera. „Ove će godine, kako to nalaže pravilnik, Troxler – dobitnik Grand-prixa sa Zgrafa  10, imati svoju samostalnu izložbu. Izložba će biti postavljena u galeriji NO u MSU-u, a podrazumijeva vizualne uratke koje prati glazbena pozadina. Sam Troxler je organizator Jazz festivala i autor Jazz glazbe, što se također nadamo približiti dizajnerskoj, ali i glazbenoj publici.“ zaključuje Aničić.

Tada ste na našim stranicama imali prilike pročitati intervjue s dizajnerima iz Grupe, koji su za Kvadru osmislili trosjed i naslonjač 3angle te Robertom Bratović i Ivanom Borovnjak, čiji je rasklopivi trosjed Revolve (produkt suradnje s dizajnerima iz Numen/ForUse) drugi realizirani projekt hrvatskih produkt dizajnera za Kvadru.

* 3angle / Revolve

Tada ni sami dizajneri nisu bili sigurni kako će točno njihovi produkti izgledati, s obzirom da je, istovremeno s našim razgovorima, produkcija 3angle-a i Revolve-a još trajala.

Nakon Ambijente su dizajnerski timovi nastavili raditi na svojim produktima, finalno definirajući boje, materijale i detalje produkata da bi se, za početak uspješne godine, ovih dana predstavili na sajmu namještaja IMM Cologne 2012.

Kako i sami proizvodi zaslužuju, predstavljanje na netom završenom i jednom od najvećih sajmova namještaja na svijetu prošlo je izuzetno uspješno, pa bi na foteljama i kaučima s potpisom hrvatskih dizajnera uskoro mogli uživati i primjerice Danci, Koreanci ili Libanonci.

Naime, kako saznajemo, prema preliminarnim narudžbama Kvadrine bi sofe trebale krenuti na globalno tržište i prodavati se u Danskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Belgiji, Libanonu, Izraelu…

U nastavku pogledajte fotografije Kvadrinog izlaganja u Kölnu te kako izgledaju finalne verzije 3anglea Ivane Pavić, Tihane Tarabe i Filipa Despota iz Grupe te rasklopivog Revolve trosjeda dizajnerske kolaboracije Numen/ForUse i Bratović&Borovnjak.

Ostale proizvode Kvadre i više o navedenim produktima pogledajte ovdje

Kažem „uspjeli uhvatiti“, jer Lina već par godina živi u Londonu, u koji je otišla 2008. kada je upisala St.Martins College of Art pa je znatno više u Britaniji negoli u Hrvatskoj. Kažem „umjetnicu“ jer se Linu, bez obzira na dizajnersku diplomu Studija dizajna, teško može opisati  samo titulom dizajnera.

Lina se već dugo ne bavi samo grafičkim dizajnom, odavno je zagrizla u sferu interneta kao omiljenog medija umjetničkog izražavanja, koketira s performativnim dizajnom, prostorom, njezin nagrađivani  „Set za romantičnu on-line večeru” o kojem smo pisali ovdje može se opisati kao produkt dizajn, a Lina nam je otkrila da trenutačno ima i jedan redateljski angažman.

Kada nekom nabrojane sfere umjetničkog izražavanja sve od reda leže, a verbaliziranjem onog što radi jasno daje do znanja da usmjerenja za nju ne postoje i da svoj posao voli upravo zbog mogućnosti suradnji i involviranja u razne interesne niše, s pravom je možete etiketirati nezahvalnim terminom „umjetnica“. Dodao bih, jedna od trenutačno najzanimljivijih na domaćoj sceni.

S Linom smo popričali o njezinoj karijeri, životu u Londonu, suradnji s The Decorators, projektima koje sprema te povukli paralele između domaće i londonske scene, ovdašnje i tamošnje pozicije mladih umjetnika. Za sve što nam je ispričala bi nam trebao dvoznamenkasti broj kartica, pa u nastavku pročitajte najzanimljivije segmente našeg razgovora.

Lina je već neko vrijeme dio kolektiva The Decorators kojeg je pokrenula zajedno s nekoliko kolega sa St. Martins College za vrijeme studija. „Poanta je bila da okupimo tim kreativaca iz različitih struka. Za sada nas ima 5, a ekipu čine jedna bivša arhitektica -  kustosica arhitekture, dizajner interijera, produkt dizajnerica, psihologinja i ja.“

Ističe da u sferama djelovanja nisu ograničeni samo u jednom smjeru te kako je važan aspekt kolaboracije više struka, pa na projektima ponekad rade svi, nekad samo dio ekipe, ovisno o kakvom se zadatku radi. „Uglavnom radimo stvari koje su više bazirane za prostor, nešto što ja primjerice nikada ne bih mogla sama“. O The Decorators i njihovim projektima više možete saznati ovdje.

Njihov prvi zajednički projekt „How much of a designer“ upriličili su na London Design Festivalu,  a radi se o zabavnom, pomalo provokativnom performativnom projektu na kojem su psihički profilirali dizajnere. „Projekt smo radili u sklopu London Design Festivala, na kojem je sudjelovalo jako puno dizajnera. Naš prostor na festivalu bio je žarko žuti box u kojem smo bili „sakriveni“. Mogli su nam vidjeti samo glave i noge, dok se unutar boxa događao čitav proizvodni proces.

Jedan dio boxa – čekaonica, imao je rupu u kojem je stajao test, a radilo se o upitniku čija je svrha bila svojevrsna “dizajn-analiza” osobe. Pitanja su bila svakakva, od povijesti dizajna, opsjednutosti njime, posjedovanju nekih dizajnerski predmeta i slično.“

Nakon što bi posjetitelji predali svoje ispunjene testove Lina i The Decorators tim njihove bi odgovore analizirali te na bazi danih podataka izradili psihološke profile koje su aplicirali na platnene poklon torbe. Ljudi su torbe nosili po festivalu, na taj način „otkrivajući“ svoje rezultate i uspoređujući se s drugima.

„Rezultati su bili u vidu postotaka, primjerice 46% dizajner, 34% copycat; 97% dizajner, 3% socialite… To je, nadam se, izazvalo neke spontane reakcije i međusobnu komunikaciju sudionika.  Mi smo svi bili odjeveni u bijele kute, naglašavajući da sudjelujemo u  procesu proizvodnje.

Čitav je projekt imao dozu performativnosti koja nam je izrazito važna. To kada je projekt koji radiš na rubu “predstave”  i dizajna, da nisi odvojen od produkta te kada je sve skupa malo dramaturški jače, to nam je užasno zanimljivo.”

Osim koketiranja s identitetima pojedinaca dizajnerske scene The Decorators su se u jednom svom projektu pozabavili umovima bankara, točnije njihovim snovima. Krajem 2008. godine, kada je ekonomska kriza u Londonu tek započinjala, Lina i njezine kolege s faksa bili su angažirani od strane Museum Of London.

Muzej je to koji se nalazi na Canary Wharfu, lokaciji izuzetno bitnoj za povijest trgovine i opskrbe Londona, koja je danas utopljena u hrpu banaka, investicijskih društava – novi londonski City. Od Line i njezinog tima, Museum of London naručio je projekt- izložbu koja je trebala biti vezana uz koncept Late Nights – produženih večeri muzeja svakog prvog četvrtka u mjesecu te ciljati na osvještavanje bankarskog susjedstva o postojanju i programu muzeja.

„Koncept je bio izložba koja će biti produkt intervjua s bankarima. Preko različitih izvora došli smo do prvih sugovornika. Meni, koja nisam imala puno kontakata s bankarima, bio je užasno zanimljiv njihov diskurs, kod svih skoro identičan, s istim snovima o brzom napretku, što uspješnijoj karijeri, stanu u penthauseu – gotovo nepromijenjeni stereotip koji obično javnost ima o njima. Kako su naši intervjui trajali neko vrijeme, paralelno s zahuktavanjem i prvim posljedicama recesijske krize, tako su se i njihovi odgovori i snovi mijenjali. Započeli su propitivati svoje pozicije, tempo, frustracije i karijere.

Na kraju je intervjuirano preko 100 bankara, a  njihove smo snove interpretirali u sklopu skulpturalnih scenarija – „Stock exchange of dreams“. Snovi su bili „stavljeni“ u kutije, što je sugeriralo identitet lokacije – mjesto trgovine i transporta. Na izložbi su se snovi prodavali za 5 funti ili razmjenjivali, gdje su se vlastiti snovi mogli razmjenjivati poput dionica na burzi. Taj generalni cilj muzeja, da ne služi isključivo art-sceni te da se otvori i ljudima koji rade u njegovoj okolici je uspio, na otvorenju je bilo užasno puno ljudi iz bankarske struke.“

Lina nam nadalje objašnjava kako je u Londonu ta suradnja institucionalnog kulturnog miljea i dizajnera odnosno umjetnika izuzetno česta i uspješna. „To je stvar pametnog managementa, koji zna u kojem se smjeru institucije moraju kretati. Oni su po pitanju toga vrlo dobro artikulirani, znaju koje su im potrebe i na koje načine, s kojim suradnicima i na kojim lokacijama, mogu pronaći rješenja. Prepoznaju kreativnu scenu i u tome vide svoj benefit.“

Razgovarajući s Linom o St. Martinsu, na koji je primljena nakon prihvaćenog portfolija i intervjua, lako je shvatiti da se radi o potpuno drugačijem pristupu i obrazovanju, ali i načinu funkcioniranja industrije i stručnosti poslovanja, koji itekako vrednuje činjenicu da se radi mjestu s ogromnom količinom mladih umjetnika iz cijelog svijeta.

„Jedna velika prednost faksa je i činjenica da ima puno klijenata koji direktno na St. Martins dolaze tražiti talente i suradnike. Čitava kreativna industrija svjesna je ozbiljnosti i kvalitete takvih fakulteta i uobičajeno je da dolaze po ideje među gomilu talentiranih ljudi, angažiraju studente da im nešto naprave. „

U sklopu jednog takvog projekta, Lina je s kolegama s faksa radila na projektu novih tehnologija za telekonferencije. Ističe kako je nivo predanosti ljudi iz tvrtke koja ih je angažirala, gdje su primjerice jednom tjedno komunicirali s glavnom direktoricom strateških planiranja, dovoljan pokazatelj kako klijenti percipiraju studente sa St. Martinsa.

Kako su u sklopu ovog zadatka jako puno radili na istraživanju i skupljanju informacija o kontaktima na daljinu, Kovačević naglašava kako je to na neki način bilo indirektno vezano i za njen rad „Set za romantičnu on-line večeru“. „Već sam se toliko bavila tehnologijom i vezama da je bilo neizbježno da s tim bude povezan moj finalni projekt na faksu“ .

Na pitanje što osobno misli o Skypeu, vezama i komuniciranju na daljinu Lina kaže: „Skype mi je u početku djelovao kao super praktična stvar i svi smo ga često koristili. No realno gledajući radi se o održavanju stvari na umjetnim plućima, sve se događa u drugom prostoru i drugom vremenu, a sva komunikacija na Skypeu postaje simulacija i prepričavanje.

Neke situacije potaknu te da shvatiš da kod takvih odnosa zapravo ne živiš u prostoru u kojem se tjelesno nalaziš, nego negdje drugdje. Svjesna sam da je moj odnos prema Skypeu ambivalentan jer istovremeno i sama imam gomilu prijateljskih i obiteljskih odnosa na daljinu koje jedino mogu njegovati preko Skypea.

Projekt Seta za romantičnu večeru proizašao je upravo iz takvih promišljanja. Čitav ritual priprema i postavljanja večere zapravo je itekako ironičan i kritičan, ali sigurna sam da postoji neka ljepota u svemu tome. Danas na Skypeu gotovo svi dogovaraju dejtove, nema više spontanosti i iznenadnih poziva.

Ljudi  se za proces Skype susreta pripremaju, makar popravljanjem frizure ili promjenom majice u kojoj si bio. Sve je to na neki način performans. Ljudi su danas konstantno podložni toj jednoj performativnoj noti života u kojem su svi dobili priliku biti performeri na internetu.

Internetom kao medijem izražavanja Lina se počela baviti već za studentskih dana, kada je paralelno sa Studijem dizajna radila u Net klubu MAMA. Kako sama kaže, upravo joj je MAMA dala jednaku količinu kvalitativnog kreativnog inputa kao i sam faks.

„Taj me segment u profesionalnom smislu otvorio i pružio mi uvid u neki novi svijet. Studij dizajna podrazumijeva jedan tip obrazovanja, sjajnu podlogu i solidan pregled, ali ja sam se uvijek vodila time da se moraš tražiti i graditi u svim sferama koje te zanimaju. MAMA je u to vrijeme bila užasno progresivna, kao super plodno okruženje. Ne samo za Hrvatsku nego i šire i ne samo za net art nego i za dramsko scenu, plesnu scenu.„

Osim niza internetskih projekata, za koje je još za vrijeme studiju osvajala nagrade, Lina Kovačević je prije odlaska u London radila na dva hvaljena projekta za klijente iz sfere domaće nezavisne kulture, Urban festival te Human rights film festival. Upravo razgovarajući o tim projektima i angažmanima došli smo na temu ovakvog vida posla za mlade dizajnere u Zagrebu i Londonu te shvatili da su usporedbe dviju scena u ovom kontekstu, rada u kulturnom sektoru, gotovo nemoguće.

„Hrvatski mladi dizajneri moraju biti svjesni da je kod nas, u kontekstu rada za nezavisnu kulturu i kulturni sektor uopće, situacija fantastična. Nekad si mislim da je po tom pitanju Hrvatska pravi  Eldorado! U Londonu su takvi poslovi jako cijenjeni, raditi za kazalište je apsolutni luksuz. Tamo se ne događa da takav posao -  primjerice dizajna plakata za neku kazališnu predstavu, dobije mladi dizajner. Smatra se  da se moraš itekako namučiti za dobiti takav posao. To je privilegij, poslovi za kulturni sektor su stvar prestiža. „

Iako je po odlasku u London imala sjajan portfolio Lina ističe kako po dolasku svi zapravo kreću od nule i da se, bez obzira na kvalitetu radova koji su iza tebe, moraš stalno dokazivati. Dodaje kako je pogrešno misliti da ako si iz Hrvatske da će te tamo netko doživljavati kao da si iz provincije, takav kompleks kaže, imaju i ljudi koji dolaze iz puno većih zemalja. Ono što se vrednuje su samo rad i kvaliteta.

Spominjući „provinciju“ i nezavidnu usporedbu Londona i Zagreba pitali smo Linu misli li da su nemjerljivo veća scena te multikulturalnost grada umjetniku potrebni da se dodatno otvori po pitanju kreativnosti?  „U principu da, London ti definitivno pruži sasvim drugačije inpute nego Zagreb, ogroman je grad,  automatski postaješ dio neke mikro scene i ne znaš što se drugdje događa. Ta raznolikost i  tolerancija spram svega što je drugačije je ono što pruža mogućnost neopterećene ekspresije. Ponekad se zaboravim kad dođem u Zagreb i čudim se prijateljima koji se žale da su ovdje prokazivani jer su drugačiji, no na otvorenosti i toleranciji treba još puno raditi, a te su stvari izuzetno važne jer stvaraju podlogu za daljnju kreativnost.“

Trenutačno Lina s The Decorators radi na projektu prostorne instalacije u jednom londonskom shopping centru, samostalno radi na vizualnom identitetu jedne londonske galerije koja se otvara na New Crossu – novom sjecištu umjetničke scene te na identitetu vinskog bara u Splitu, za koji ističe da je posebno zanimljiv jer će njegovati kulturu Hrvatskih vina te sireva u kontekstu sa internacionalnim,a zove se Paradox.

Trenutačno je Zagrebu gdje ju je, osim obiteljskih razloga, ovaj put doveo i jedan zanimljivi posao, koji u neku ruku također ima obiteljsko zaleđe. „Upravo radim na projektu za grupu Boa. Jedan od članova grupe je moj očuh, pa je tako krenula suradnja. Riječ je o njihovom novom, sedmom i kako oni kažu- zadnjem albumu, koji se zove „Sedam“. Užasno su uzbuđeni oko novih pjesama i albuma, a meni je čitava stvar bila interesantna jer sam ih i sama nekoć slušala. Radim vizualni identitet i cover albuma, koji bi trebao izaći krajem drugog mjeseca.

Također radimo spot za prvi singl koji bi trebao biti super zabavan. Samo ću vam reći da imamo fake dijamante, koreografiju, maske… Ja režiram spot, snima ga Ivan Slipčević Slipke, a maske sam radila sa Slavenom Krejačićem.

Album je dosta mračan, u maniri prvih albuma Boe, ali i prilično žestok.

Nastavljajući razgovor Lina nam priznaje da joj Zagreb itekako nedostaje „Tu mi je obitelj, tu su mi prijatelji, vezana sam za Zagreb i Zapad mi je ponekad malo dosadan. Hrvatska je često uzbudljivija, Balkan ima tu neku svoju super energiju.“

Osim što se radujemo njezinom redateljskom prvijencu veselimo se i konačnoj realizaciji projekta koji je „kriv“ za internacionalni uspjeh mlade umjetnice. Naravno, riječ je o setu za romantičnu on-line večeru kojeg Lina još nije predstavila na nekom dizajnerskom sajmu,  već je do sada internacionalno predstavljan kao instalacija i koncept, a ne kao proizvod.

No idealni set za vašu vezu na daljinu ususret Milanskom tjednu dizajna kreće u proizvodnju, makar dio seta, pa se Lina nada i predstavljanju projekta u Milanu.

Nije još sigurno hoće li izlagati na Sallone Satellite ili u zoni Ventura Lambrata, sve ovisi o nizu dogovora, ali i proizvodnji. „Kako se radi o hibridnom projektu nije baš sve lako istovremeno uskladiti, jer podrazumijeva više proizvođača.

Produkcija tanjura već je dogovorena i bit će realizirana s jednom domaćom keramičkom industrijom. Znači da tanjuri sigurno idu u proizvodnju kao produkt, stolnjak također,  i to u Hrvatskoj, a za ostalo ćemo još vidjeti.“

Ipak, još nas tri mjeseca dijeli od Milanskog sajma dizajna na kojem ćemo se predstaviti fenomenom dizajna u turizmu. Izložbom Croatian holiday 2012. bit će prezentirani timovi i autori koje je odabralo Hrvatsko dizajnersko društvo kako bi promovirali hrvatsku kreativnu scenu, domaći dizajn, te stvorili platformu za šire istraživanje identiteta zemlje.

Promišljajući stereotip da turizam, kao najrazvijenija gospodarska grana u Hrvatskoj, počiva isključivo na geografskim kvalitetama zemlje, odnosno njezinim prirodnim ljepotama, HDD je nastojao obogatiti ponudu uvođenjem dodatnih sadržaja i istražiti različite aspekte turizma u Hrvatskoj.

Na poziv za sudjelovanje na izložbi „Design tourism – Croatian holiday 2012“ javilo se ukupno 30 autora odnosno autorskih timova,  a selekcijska komisija u sastavu Ivana Borovnjak, Damir Bralić, Roberta Bratović, Maroje Mrduljaš, Silvije Novak, Nikola Radeljković i Koraljka Vlajo odabrala je koncepte koje autori, sukladno propozicijama Natječaja, trebaju o vlastitom trošku proizvesti (u obliku prototipova) i dostaviti u HDD najkasnije do 10. ožujka 2012.

Izabrani su sljedeći radovi:

Rad pod šifrom 004

Autor: Branimir Paškvan

Suradnik: Damir Prizmić

Naziv koncepta: Fogun

Rad pod šifrom 006

Autorice: Kuna zlatica / Ana Kunej i Zlatka Salopek

Naziv koncepta: Simotamo

Rad pod šifrom 012

Autori: Mario Depicolzuane i Sabina Barbiš

Naziv koncepta: Bukaleta

Rad pod šifrom 018

Autorice: Nina Bačun i Roberta Bratović

Naziv koncepta: Studija o načinu osuvremenjivanja tradicionalnih tehnika i tipologija dizajnom na primjerima bizovačke i susačke nošnje

Rad pod šifrom 020

Autorica: Nikolina Jelić

Naziv koncepta: Praznina

Rad pod šifrom 023

Autorice: Manufakturist / Matea Bronić, Mia Bogovac, Dora Đurkesac, Maša Milovac, Kristina Volf

Naziv koncepta: Putešestvije (izabrani radovi: Termofor ciglica, Čaše za gemišt, Ritual dobivanja soli)

Rad pod šifrom 035

Autori: Neven i Sanja Kovačić

Naziv koncepta: Katriga

Rad pod šifrom 037

Autorice: Studio Bilić Muller / Dora Bilić, Tina Muller

Naziv koncepta: Hvatači pogleda

Dvije autorice pozvane su da detaljnije razrade svoje koncepte: Nina Bačun (rad pod šifrom 019, naziv koncepta: Igra endemske vrste) i Maja Mesić (rad pod šifrom 034, naziv koncepta: Dalmatinski tovar).
Sukladno Općim uvjetima Selekcijska komisija zadržava pravo uvrstiti u izložbu i manji broj već postojećih radova koji se dizajnerskom vizijom uklapaju u koncept izložbe.

Inkluzivni dizajn opisuje upravu takvu vrstu promišljanja, vrijednosti koju je potrebno nadodati predmetu kako bi se i praktično ukinule sve granice među ljudima. Iako bi termin „univerzalni dizajn“ možda bolje odgovarao takvoj ulozi, ne zaboravimo da je dizajn upravo takav vid društvene proizvodnje koji u svojim temeljima mora promišljati stvaranje idealnog, ravnopravnog i otvorenog društva.

Na prošlogodišnjem Danu D upoznali smo se s pravim pobjednicima dizajna, ne samo manifestacije- timovima proizašlima iz radionice inkluzivnog dizajna Extra / ordinary design, održane u Zagrebu 2011. u organizaciji Studija dizajna Arhitektonskog  u Zagrebu i Hrvatskog dizajnerskog društva u suradnji s Helen Hamlyn Centrom pri Royal College of Art iz Londona, te ustanovom URIHO i Udrugom za promicanje inkluzije (UPI).

Tim UPI, Tim URIHO metal, Tim URIHO keramika i Tim URIHO tekstil osmislili su i do kraja razvili nove proizvode u području modnog dizajna, dizajna vizualnih komunikacija te produkt dizajna u materijalima poput keramike, metala i tekstila. Rezultat je dragocjen primjer sinergije i interakcije između dizajna, društveno korisnog djelovanja, stvarne proizvodnje i tržišnog razmišljanja.

Njihov projekt bio je predstavljen krajem 2011. u sklopu izložbe Shared Innovation – ten years of inclusive design u Tokiju i Kyotu.

U ponedjeljak 23. siječnja u 20 sati u HDD galeriji bit će otvorena izložba „EXTRA ORDINARY DESIGN – Prodajna izložba radionice inkluzivnog dizajna“, na kojoj će biti predstavljen  smisleni nastavak započetog procesa.  Bit će predstavljeni gotovi proizvodi, koje će publika tijekom trajanja izložbe moći i kupiti.

U nastavku pročitajte što je bio cilj radionice i što možete očekivati na izložbi:

Osnovni cilj radionice je osnažiti tržišnu konkurentnost partnerskih organizacija, te osnažiti komunikaciju i potaknuti značajnije sudjelovanje zaposlenika s poteškoćama u procesu razvoja novih proizvoda. Primjer modela na kojemu se temelji ova radionica je projekt All Inclusive Sarajevo, realiziran 2009. godine u Sarajevu pod vodstvom Julie Cassim i Nataše Perković. Na radionici su sudjelovali profesionalni dizajneri i studenti dizajna iz područja industrijskog dizajna, dizajna vizualnih komunikacija, tekstilnog i modnog dizajna, studenti marketinga i zaposlenici partnera. Kroz kreativnu suradnju osmislili su nove proizvode, načine prezentacije i distribucije proizvoda, te vizualne identitete.

Radionica je kroz stvarni projekt dizajna demonstrirala kombinirane metode uključivanja korisnika i inkluzivnog dizajna. Dizajneri su stekli nova znanja, iskustvo i spoznaje o inkluzivnom dizajnu i socijalnoj inkluziji, te o prednostima i načinima sudjelovanja stvarnih korisnika u projektima dizajna, osobito onih s poteškoćama u interakciji sa svakodnevnom okolinom. S obzirom na realno lokalno stanje dizajna i gospodarstva, ova radionica dizajnerima je omogućila iskustvo i upoznavanje tehnologija  i mogućnost afirmacije kroz realizaciju proizvoda, a široj zajednici demonstraciju značaja dizajna kao alata konkurentnosti. Partnerske organizacije i zaposlenici stekli su uvid u mogućnosti i načine komunikacije i suradnje s dizajnerima, te prednosti uključivanja dizajna u poslovni proces.

Organizatori projekta:

British Council Croatia – New Work New Audiences project

Hrvatsko dizajnersko društvo

Studij dizajna

Helen Hamlyn Centre for Design, Royal College of Art, London

Partneri:

URIHO

Udruga za promicanje inkluzije / Association for Promoting Inclusion

Voditelji projekta:

Julia Cassim (Royal College of Art, Helen Hamlyn Centre for Design)

Sanja Bencetić (Studij dizajna, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Mirna Reinprecht (Hrvatsko dizajnersko društvo)

Projekt mladog nizozemskog dizajnera Jólana van der Wiela koji vam danas predstavljamo, pomalo je neuobičajen. Posljednjih je dana potpuno zavladao internetom, puneći sadržaje raznih dizajnerskih portala, mnogi su ga nazivali ružnim, nepoželjnim, no mnogi su isticali zanimljiv spoj tehnologije i fizike kao izuzetno inovativan i pohvalan.

Riječ je o „Gravity stools“, stolcima koje je van der Wiel dizajnirao kao dio završnog rada na Gerrit Rietveld Academie u Amsterdamu, uz pomoć super snažnog magnetskog stroja, doslovce demonstrirajući kako djeluju magnetske sile na funkcionalnost i pojavnost samog predmeta.

Postupak je uključivao pripremu smjese od tekuće plastike u koju je dodao čeličnu prašinu, a potom je zdjelu sa smjesom postavio ispod tri snažna magneta. Laganim podizanjem magneta, podiže se i čelična prašina zajedno s plastikom, formirajući noge stolca poput kakvog živog organizma. Prototipovi stolca su u konačnici dokazali kako posjeduju sve funkcionalne nužnosti i da je na njima sjedenje u potpunosti omogućeno.

Dizajn djeluje kao da pripada Boccionijevom opusu ili kakvim futurističkim, kompjuterski (pre)dizajniranim oblicima, dok zapravo, van der Wielovim riječima, predstavlja „čudnovatu kombinaciju tehnologije i prirodnih fenomena, stvarajući organske forme koje su tipične za prirodu.“ Njegov projekt, kako ističe autor, manje se bavi samom gravitacijom, već razvijanjem novih tehnologija i načina proizvodnje.

Za projek „Gravity stool“, van der Wiel je nagrađen prvom nagradom u konkurenciji mladih dizajnera na Međunarodnom sajmu namještaja u Kölnu, a impresivan video proizvodnje stolaca pogledajte u nastavku.

Gravity Stool from Miranda Stet on Vimeo.

O mladom dizajneru više pogledajte ovdje

Dubrovačka kultura i jezik, jedan je od onih koji nije relevantan samo za južni dio Hrvatske, već je temelj čitavoj domaćoj književnosti i kulturi: Menčetić, Držić ili Vojnović, kao i  mnogi drugi anonimni pojedinci, svjedoče o kompleksnosti i vrijednosti takvog jednog mikrokozmosa.

Nažalost, Dubrovnik je danas sve samo ne grad, on je turistička destinacija, muzej kojeg lagano zaboravljaju njegovi stanovnici. Kako bi tome stali na kraj i osvijestili najmlađe, one na kojima budućnost Grada ostaje, za vrijednosti koje su im ostavljene u naslijeđe, dubrovačka udruga Kartolina izdala je simpatičnu, vizualno dojmljivu i nadasve vrijednu pisanku i bojanku Koluricu.

Riječ je udruzi koja za cilj ima promicati različitosti i to isključivo kroz tiskane materijale, a kao što i govori sam naziv udruge – kartolina je po dubrovački razglednica, karta je po dubrovački papir.

Kolurica nije ništa nepoznato- to je bojanka u kojoj djeca ( a i svi zainteresirani odrasli) mogu pronaći jednostavne ilustracije poznatih stvari s dubrovačkim nazivima, pa smo mi tako naučili da rego znači poklon, incerata kabanica, a neke  su dame često napengane i nakopečene ( našminkane i nakićene). Kolurica je projekt koji su osmislile Ivanka Perić ( koncept), Petrunjela Vuković ( ilustracije) te Ivana Putica ( grafičko oblikovanje).

„U jednom trenutku smo odlučili pokrenuti ediciju za djecu u kojoj bi na zabavan i edukativan način najmlađima približili njihovu povijest, kulturu i tradiciju. Nekako se logično nametnulo da bi trebali započeti sa jezikom, prvim naslijeđem s kojim dijete dolazi u kontakt. A istovremeno se radi o govoru koji izumire i kojeg smo htjele predstaviti na jedan drukčiji način i ljudima ukazati na taj problem “, ističe Ivanka Perić.

Kolurica se sastoji od pisanke, bojanke i rječnika. Pisanka je dio u kojem su abecednim redom posložene riječi i crteži iz dubrovačkog govora, a ispod njih se nalazi crtovlje za pisanje. U bojanci su napravljeni crteži koji se bojaju, a rječnik se sastoji od crtovlja za prepisivanje riječi te domino kartica s riječima i crtežima iz Kolurice koje se slažu po uzoru na domino pločice (slika-riječ).

Iako je Kolurica je namijenjena djeci od 5 godina na dalje, mi svakako predlažemo da je pogledaju i odrasli, kao i oni koji cijene vlastitu kulturu, a možete je nabaviti knjižari Algebra na Stradunu i Algoritmovim knjižarama diljem Hrvatske.