Misija programa Pogledaj.to LIVE je pružiti svim pojedincima, timovima, grupama, inicijativama, idejama, temama te problemima vrijednih diskutiranja, stvarni prostor i vrijeme.

Kako smo i najavili, u prvoj varijanti Pogledaj.to LIVE – promoviranja mladih kreativaca, format će podrazumijevati predstavljane triju pojedinaca ili timova, radnog naziva 3 POSTA/GOSTA DOSTA.

Prvi četvrtak, 9.veljače u 20.30, označava naš niski start, ali i poziciju naših prvih gostiju, dizajnera i umjetnika koji su svoj proboj u medije upravo započeli na Pogledaj.to-ovoj platformi. U četvrtak će se predstaviti dva dvojca, Karlo Kazinoti i Mišo Komenda te Jaša Zelmanović i Jelena Azinović.

Karlo Kazinoti i Mišo Komenda splitski su dizajneri i glazbenici, a vi, čitatelji Pogledaj.to sigurno ih poznajete jer ste upravo njihov rad na našem prvom natječaju za Rokovnik powered by Pogledaj.to izabrali kao najbolji. Sigurni smo da Karlo i Mišo imaju puno groupiesa, kako zbog glazbene tako i zbog dizajnerske karijere, pa stoga držite fige da Dalmatina bude prohodna da nam dečki stignu iz Splita.

Karlo i Mišo predstavit će zajedničke i pojedinačne dizajnerske radove, a nama je jako drago da je upravo Rokovnik za Pogledaj.to bio njihova prva međusobna suradnja.

Bit će zanimljivo vidjeti kako izgleda kreativna kolaboracija autora koji su završili dvije različite domaće dizajnerske škole, naime Karlo je diplomirao na Studiju dizajna u Zagrebu, a Mišo je diplomant Dizajna vizualnih komunikacija sa splitskog UMAS-a.

Osim u dizajnerskim vodama ovaj dvojac surađuje i glazbeno, obojica sviraju u Leut Magnetiku, ali i na nekim drugim glazbenim projektima, no o tome više na Pogledaj.to LIVE! Više o dečkima možete saznati na njihovim stranicama kkazinoti.com i komendamiso.wordpress.com

Kiparica Jelena Azinović i grafički dizajner Jaša Zelmanović pobjednici su našeg drugog natječaja koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Pretpostavljate, riječ je o Riječkoj klupi Plupi – projektu kojim su dizajneri uzburkali dizajnersko-arhitektonske komentatorske krugove, svojim jednostavnim, pametnim i prepoznatljivim ready-made rješenjem.

Jelena i Jaša neće pričati kako njihova Plupa nije glupa, već će pojasniti svoje viđenje hrabrih odgovora na natječajne zadatke te kako se kiparica i grafički dizajner poslovno snalaze netom po završetku faksa. Osim pobjedničkog produkt dizajnerskog ostvarenja, simpatični duo će vas upoznati i s radovima svojih primarnih struka.

Jelena će kroz elaboraciju svog diplomskog rada koji se jednostavno zove „Diplomski rad“ otkriti svoje viđenje kako, od ideje do realizacije, nastaje skulptura. Jaša će predstaviti svoj projekt BOOK it koji je nastao kao nastavak njegovog diplomskog rada. Više o Jašinim radovima možete saznati na jasa.zelmanovic.com, Jelenin web još čekamo.

Prvu u nizu prezentacija odabranog trolista tema vezanih za naše natječaje zaokružit ćemo objavom rezultata InTech natječaja za dizajn transportne ambalaže. Žiriranje natječaja je sutra, pa sve koji su predali svoje radove pozivamo da dođu u Vip club saznati koji su radovi po odluci žirija zaslužili nagrade.

Osim gostiju koje ćemo u formatu TRI POSTA/GOSTA DOSTA pozvati mi, voljeli bi da nam se jave i svi kreativci čije „PR službe“ i Facebook spamovi još uvijek ne rade punom parom, pa za njih ne zna cijeli svijet, a svoje radove vide na našoj naslovnici te na slideshowu na pozornici Vip cluba u sklopu nekog od programa Pogledaj.to LIVE.

Stoga svi zainteresirani kreativci, arhitekti, produkt, grafički i modni dizajneri, fotografi, video umjetnici, animatori, ilustratori te svi ostali umjetnici čiji se rad uklapa u koncept portala Pogledaj.to, pošaljite nam svoj mini portfolio na info@pogledaj.to

Vidimo se u četvrtak, od 20.30 u Vip clubu.

Ulaz je slobodan, a twitter hashtag za komentare je #PTlive

Događanja vezana za Pogledaj.to LIVE možete pratiti i na našoj Facebook stranici

Većina ljudi percipira sovjetsku arhitekturu kroz blokovsku izgradnju i funkcionalizam gotovo spartanske estetike, dakako obilježenu snažnom ideologijom. Sigurno da takva vrsta arhitekture nije ostavljala prostora za individualnu i kreativnu slobodu, koliko arhitektu, toliko i korisniku. No, zanimljivu iznimku u sovjetskoj arhitekturi demonstrira fenomen infrastrukture i dizajn prometnog sektora. Primjerice, metro stanice u Moskvi i Taškentu nisu štedile proračun, pa je tako tipična hladnoća i sterilnost arhitekture odbačena nauštrb bogate, čak pretjerane dekoracije. Kako je riječ o glavnim stanicama podzemne željeznice, takav luksuz nije neobičan, no istu vrstu raskoši i „elaborirane“ dekoracije pokazuju i usputna stajališta za autobuse duž cijele središnje Azije.

Riječ je o seriji fotografija Christophera Herwiga, točnije foto-eseju kojeg je napravio između 2002. i 2006.godine, putujući uzduž i poprijeko zemalja bivšeg Saveza, od Baltika do Petrograda. Jedini motiv njegovih fotografija su autobusna stajališta, mjesta na kojima je pružena neka vrsta zaštite putnicima dok čekaju autobus. Očekivali bi da je dizajn ovakve vrste gotovo prepušten slučaju, ili barem unificiran, naglašeno funkcionalan i jeftin za proizvesti, no u ovom slučaju gotovo da ne postoje dvije jednake stanice. Dapače, motivi su bili svakojaki: kocke, kupole, tornjevi, lukovi, gigantske ptice, murali ili mozaici samo su desetinka mogućnosti u obilkovanju stajališta. Također, stajališta su pričala priče o religiji, lokalnoj kulturi, povijesti ili industriji. Gotovo da ih je moguće nazvati vernakularnim modernizmom.

Jasno, padom Sovjetskog Saveza, i stajališta su  pala u zaborav, propadajući diljem stepa, pustinja i mjesta gdje kilometrima nema kuće na vidiku. Zahvaljujući tek rijetkim pojedincima koji su prepoznali turističku vrijednost ovakvih bisera, nekolicina stajališta je obnovljena, svjedočeći o zanimljivim dosezima onodobnog promišljanja dizajna.

U nastavku pogledajte galeriju stajališta, a o fotografu više pogledajte ovdje.

Tišina se razlijeva među ogromnim industrijskim pogonima Željezare Sisak. Sunčan je dan sredinom siječnja. U daljini se u bistro nebo diže dim iz Rafinerije nafte. U blizini nigdje nikog. Tek je jedan auto sa strane parkiran. Unutra sredovječni čovjek ispunjava križaljku. Kasnije, kada nam bude zabranjivao fotografiranje jednog dijela privatiziranog pogona Željezare, shvatit ćemo da se radi o čuvaru. Ono što čuva, hrpe su kamenja. Tu je već odnošeno više-manje sve što je vrijedilo. Nekoć je to mjesto svakodnevno bilo zaglušujuće bučno, kaže nam naš vodič, odličan poznavatelj povijesti Željezare, Siščanin Milenko Kovačević Fleka. Strojevi su bučili, sirene se uključivale, razvozio se materijal, a kad bi se uključila elektromagnetska peć, tlo bi podrhtavalo. U Željezari nije bilo predaha, do 14 tisuća ljudi tu je radilo u tri smjene. I televizijska novogodišnja javljanja znala su se uključivati pored tih velikih, užarenih peći, odakle bi preznojeni radnici slali čestitke narodima i narodnostima zavaljenima pred crno-bijelim televizorima.

* Prvi sisački bazen izgradili su radnici u slobodnoj vrijeme

Nakon više od šezdeset godina peći su se ugasile i radnika više nema. Posljednjih devetstotinjak je dobilo otkaz u prosincu, kada je američka tvrtka CMC odlučila zatvoriti proizvodnju u Sisku. Iako su uložili 200 milijuna dolara u modernizaciju proizvodnje, zaključili su da im se posao ne isplati. Ako ništa, makar radnicima nisu ostali dužni, kako to obično biva kada se zatvore tvornice. Isplaćene su im sve plaće, božićnice i ponuđene otpremnine. Tako je završila priča o nekadašnjem sisačkom industrijskom divu koji je omogućavao radnicima da žive u blagostanju kakvo radničkoj klasi danas može biti samo dio sjećanja ili snova. Zbog Željezare je u njenoj neposrednoj blizini niknuo cijeli grad – radničko naselje Caprag. Radnici su dobivali stanove u solidnim stambenim zgradama, okruženima parkovima i šumom.

* Danas je bazen privatiziran i zatvoren

Sama je Željezara niknula usred hrastove šume. Iz svojih su toplih stanova, koje je opskrbljivala toplana u sklopu Željezare pa su im režije bile niske, odlazili na neke od brojnih sportskih terena u naselju. Na raspolaganju su imali igrališta za odbojku, tenis, košarku, rukomet, kuglanu i nogometni teren s atletskom stazom. Pored nogometnog terena kluba Metalac bila je restauracija istog naziva, središte društvenog života Capraga. Na toj je terasi nastupala Lepa Brena, Miroslav Ilić i mnoge druge jugoslavenske zvijezde, dok su radnici ostavljali plaće na šanku. U blizini je bio izgrađen i prvi sisački bazen, olimpijske veličine. Kao i većinu objekata za rekreaciju, bazen su gradili sami radnici nakon što bi se vratili s posla. Ukupno je na radnim akcijama u Capragu utrošeno i do 50 tisuća radnih sati godišnje. Danas je bazen, kao i neki drugi sportski tereni, privatiziran i godinama već zatvoren propada. Velika je pažnja poklanjana „aktivnom korištenju radne pauze u krugu poduzeća“, kako stoji u vrlo zanimljivoj monografiji o Željezari, koju je u nekoliko izdanja objavio Metalurški kombinat Željezare Sisak. Tako je u okviru same Željezare bilo čak 18 igrališta za odbojku, tri za rukomet, dva boćališta, 11 streljana i 20 kuglana. Možete zamisliti da se danas radnici za vrijeme pauze, ako je uopće imaju, razbježe po sportskim terenima koje su im izgradili poslodavci.

* Terasa „Metalac“ na kojoj su nastupale jugoslavenske zvijezde

Sve je počelo još prije Drugog svjetskog rata kada je poduzetni inženjer Miroslav Tomac zaključio da je položaj Siska idealan za metaluršku industriju. U predratnoj Europi je rasla potražnja čelika, a okolica Siska bila je poznata po nalazištima željezne rudače, koja se iskopavala još od predrimskog doba. K tome, Sisak nije bio daleko od najvećih potrošača sirovog željeza u Hrvatskoj i Sloveniji, a i jeftina radna snaga se mogla naći u blizini – uglavnom na Baniji i u Bosanskoj krajini. Tomac je našao investitora i 1939. je svečano potpaljena visoka peć napravljena po njegovim nacrtima u novoosnovanoj Talionici Caprag, nekih pet kilometara od Siska. Bio je to prvi industrijski metalurški pogon na teritoriju današnje Hrvatske. Talionica je nakon rata privatizirana i 1947., kada je već imala 500 radnika, preimenovana je u Željezaru Sisak. U narednih deset godina se izgrađivala i širila, proizvodila je sirovo željezo, sirovi čelik i bešavne cijevi, po kojima je bila poznata. Od Talijana je kao dio ratne reparacije dobila valjaonicu za bešavne cijevi, kaže Fleka. Njihove željezne konstrukcije su ugrađene u splitski stadion na Poljudu, Cibonin toranj pa i one skele što su godinama bile na zagrebačkoj Katedrali. Bila je to treća po veličini željezara u Jugoslaviji – iza Zenice i Jesenice.

*Valjaonica bešavnih cijevi u hrastovoj šumi

No s rastom broja radnika, koji je već premašivao pet tisuća, pojavio se problem stanovanja i kvalitete života. Mnogi od njih, pridošli uglavnom iz Bosne, živjeli su s obiteljima u barakama na području koje je imalo samo jedan mali prehrambeni dućan. Prioritet je bio da se dovrši izgradnja Željezare, a tek onda pobrine za radnike. Izgradnja se intenzivirala šezdesetih godina, kada se gradilo i po stotinu stanova godišnje. Bile su to zgrade za samce, ali i dvosobni i trosobni stanovi, kao i obiteljske kuće s dva stana u kojima su živjeli stručni kadrovi, i ta se ulica zove Inžinjersko naselje.

Caprag je dobilo robnu kuću, vrtić, školu, poštu, knjižnicu, dom zdravlja, sportske terene i sve drugo što je radnicima bilo potrebno. „Sirotinja bi se iskrcala na sisačkom željezničkom kolodvoru s jednim kuferom u ruci i sve bi dobili u Željezari. Imali su dobre stanove, pristojne plaće, hranili se u tvornici, a i režijski troškovi su im bili mali. Nisu razmišljali o podmirivanju osnovnih potreba, nego o tome hoće li kupiti novi namještaj ili auto. Kada bi željezarci dobili plaće, u gradskim dućanima je bila takva gužva da smo ih izbjegavali tih dana. Mnogi su si priuštili i vikendice na moru“, prepričava Fleka. A i ako ne bi imali vikendicu, mogli su ići u neko od ljetnih odmarališta Željezare.

*Glavni trg u naselju Caprag, nekoć Lenjinov

Danas tu živi oko deset tisuća ljudi, uglavnom umirovljenici. Naselje je još uvijek u dobrom stanju, mada su sportski tereni i parkovi zapušteni. Jednako kao i javne skulpture, kojih ima neobično puno – oko tridesetak skulptura je „razasuto“ po naselju i industrijskim pogonima. Razlog tome je nekadašnja umjetnička kolonija koja se od 1971. pa do 1990. održava u sklopu Željezare. Kroz koloniju je ukupno prošlo dvjesto umjetnika, među kojima su bili Ivan Kožarić, Dušan Džamonja, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić i Milena Lah. Realiziralo se više od dvije tisuće djela u raznim medijima.

*Kožarićev „Antipod“ na ulazu u Željezaru

Stručna komisija je dvaput godišnje birala umjetnike koji su dolazili u Caprag i tamo bi  tijekom dvadeset dana radili. Bila je to socijalistička varijanta današnjih rezidencijalnih programa za umjetnike. U Capragu su umjetnici surađivali sa željezarcima, odnosno radnici u kulturi s radnicima u proizvodnji, s ciljem da željezarci ne budu objekti, već subjekti kulturne politike, kako je to definirao Odjel za kulturu unutar Željezare.

*Džamonjina „Kardeljeva zvijezda“

Sisački umjetnik Marijan Crtalić koji se podrobno bavio tom tematikom u sklopu izložbe ”Nevidljivi Sisak: Fenomen Željezara”, za koju je i nagrađen, kaže da je “jedan od ciljeva kolonije bio ukazivanje pažnje radnicima na proizvodni proces kao potencijalni kreativni čin”. Umjetnici su surađivali s grupama radnika zaduženima za tehničku realizaciju njihovih kreacija, kaže Crtalić. Kolonija je utjecala i na osnivanje radničkih likovnih amaterskih grupa. Željezara je od umjetnika otkupljivala radove i potom ih postavljala u javne prostore ako se radio o skulpturama ili ih je darivala radnicima kao nagrade za postignuća. Kada se odvozi krupni otpad u Capragu, još uvijek se zna naći vrijednih umjetnina, kaže Fleka. Nisu svi bili oduševljeni umjetninama koje su nastajale u sklopu kolonije pa su tako neki prigovarali da su skulpture previše nalik na strojeve i proizvode metalurške industrije, odnosno da nema velike razlike između te  umjetnosti i onog što proizvode radnici Željezare. Kako bilo, u parku se može vidjeti izvrsna „Kardeljeva zvijezda“ Dušana Džamonje, zapuštena kao i druge skulpture u Capragu. Neke su skulpture u međuvremenu  nestale, vjerojatno su se vratile tamo odakle su nastale – u talionice željeza.

Crtalićeva je izložba, kojom je dokumentirao skulpture u Capragu, potakla konzervatorski zavod da ih uvede u popis kulturne baštine.

Nekoć su se građani Siska žalili da je grad zapušten, dok se u njihovom susjedstvu razvija „najmodernije naselje“, kako su pisali u omladinskom partijskom listu. Danas su i Sisak i njegovo predgrađe Caprag zapušteni. U Sisku su stari, davno napušteni industrijski kompleksi s početka 20. stoljeća urušeni, a Capragom ljudi u kolicima iz šoping centara skupljaju staro željezo.

Sisački filmaš Goran Dević radi na dokumentarnom filmu o Željezari Sisak, svojevrsnoj odi radu u tom pogonu. Film je sniman prije nego što se Željezara ugasila, a sadrži i dosta arhivskog materijala.
Uskoro bi trebao izaći vani. Pogledajte trailer filma:

Intervju s Marijanom Crtalićem pogledajte ovdje.

Mogu li se posjedovati stvari ako su virtualne, definirane samo u digitalnom svijetu? Kupujemo, iznajmljujemo (ili downloadamo) filmove i glazbu, no zapravo ih ne posjedujemo, ne možemo pričati o fizičkom posjedovanju jer su upravo glazba i filmovi odvojeni od fizičkog svijeta i postoje samo u digitalnom formatu.

Terminom posjedovanja stvari koje nisu fizički definirane, u svom projektu D/struct bave se Lucas Maassen i kolektiv Raw Color.

Pozivaju se na tehnologije 3D skeniranja i 3D printanja.

U svom manifestu o projektu D/struct autori naglašavaju kako je došlo vrijeme da nakon glazbenih i filmskih formata manevriramo i s nekim novim stvarima u digitalnom carstvu. Autori problematiziraju kako fizički produkt funkcionira u digitalnom okruženju, kako se do njega može doći pomoću digitalnih struktura te kakve prednosti on pruža korisniku.

Maassen i Raw Color za svoj su projekt odabrali 60 plastičnih artikala. Uz pomoć tehnologija 3D printanja i skeniranja uspjeli su izdvojiti dizajn objekta od materijala od kojeg je napravljen, digitalizirajući njegovu fizičku pojavnost s ponešto dekonstrukcije.

Na ovaj su način dobili novi produkt, intrigantne vrećice ispunjene plastikom, odnosno raspadnutim materijalom spomenutih artikala. Svaka stvar je u prethodnom procesu uništena, samljevena u blenderu. Uz vrećicu plastike vlasnik dobiva i upute, a zadatak kupca je da putem 3D skena odabranog artikla sazna o kojoj se stvari radilo te povratnim procesom pokuša dobiti isti objekt, ili varijaciju na temu, pomoću vlastitog 3D printera.  Uz vrećicu s artiklom dobivate digitalni kod za download 3D skena u velikoj rezoluciji, fotografije artikla u nekoliko pogleda te upute za izradu.

Vjerujem da vam sve navedeno može zvučati komplicirano, nejasno ili nemoguće, pa kako bi se uvjerili o čemu pričamo, više o njihovom projektu možete saznati ovdje. Autori naglašavaju kako ćete od sada moći sastaviti sami svoje Ray Ban naočale, Ikea lampu ili Lego kockice.

Premda djeluje nemoguće, zapravo se radi o inovativnom, originalnom i zabavnom projektu. Nama dosta.

U nastavku pogledajte fotografije projekta, proizvoda koje su autori stvorili te videe prethodnih uništavanja pojedinog artikla.

LEGO kockice i Barbie lutke obilježili su djetinjstvo niza generacija, postale su sastavni dio pop kulture i neizbježna tema društvenih kronika, ali i suvremene umjetnosti i dizajna, što potvrđuju i naši povremeni članci o Legićima i Barbikama.

Da plastična plavuša nema granice svoje infiltracije u kulturu pokazuje i rad francuske umjetnice Jocelyn Grivaud koja je, povodom 50 godišnjice popularne Mattelove igračke, osmislila seriju „Poupee Barbie“. Radi se o kolekciji u kojoj svaki rad reinterpretira poznatu scenu ili prizor sa znamenitih fotografija pop ikona ili slika velikih majstora. Grivaud je navodno cilj bio pokušati ispraviti negativan publicitet koji Barbie u medijima danas ima, portretirajući je u spomenutim reinterpretacijama, istovremeno uspoređujući koncepte suvremene i antičke ljepote.

Radi li se o još jednom koketiranju s najprepoznatljivijim brendom u svijetu igračaka  za potrebe samopromocije, dobro pogođenoj reanimaciji Barbieine pozitivnosti ili samo simpatičnom projektu koji eventualne poznavatelje Barbie, ali nepoznavatelje lika i djela Vermeera, Maneta ili Man Raya, može naučili lekciju-dvije o povijesti umjetnosti i kulturi, prosudite sami. Nama se ovo posljednje čini najprihvatljivije.

Potaknuti potentnim domaćim okruženjem koje se polako, ali sigurno formira u specifičnom regionalnom kontekstu, za čije je manifestacije pogledaj.to uvijek bio virtualno otvoren, odlučili smo stvari malo pomaknuti. Iz naše domene, Kraljevine Tongo, selimo se u Vip club na Trgu bana Josipa Jelačića!

Naša misija je pružiti svim pojedincima, timovima, grupama, inicijativama hvalevrijednog spomena, idejama, temama, problemima vrijednih diskutiranja, od idućeg četvrtka, 9.veljače, stvarni prostor i vrijeme. Od sada nadalje, rezervirajte četvrtak navečer za zanimljive formate kreativnog predstavljanja uz čašu vina. Bit će tu prezentacija, diskusija, kvizova, predavanja svjetskih i domaćih profesionalaca, radionica, ali nećemo ostati zatvoeni i za prijave mladih snaga koje žele predstaviti svoje projekte.

Svakog četvrtka od 20.30 do 23 sata pozornica jazz kluba čeka inspiraciju i našu najbolju publiku, sve naše čitatelje i slušatelje, i poneke kritičare. Nadamo se da će jazzy atmosfera Vip cluba i twitter wall opustiti prisutne te da će se diskusija s „pozornice“ često prebaciti u „gledalište“.  Nakon 23 sata možda neki od predavača zauzme DJ pult. U ponedjeljak ćete doznati o čemu ćemo pričati u četvrtak, a na imenu još radimo tako da smo za sve prijedloge otvoreni!

Izglasali smo Europu, i to je dobro. Iako su mnogi naši kreativni pojedinci već svojim radovima prešli sve geografske granice, nadamo se da će im ulazak u Europu značiti barem nešto manje birokratskog posla, a o situaciji prije referenduma pisali smo ovdje.

Počet ćemo s Linom Kovačević, mladom dizajnericom koja utjelovljuje upravu tu nadnacionalnu dimenziju umjetnosti i dizajna. Lina je nedavno  završila St.Martins College of Art u Londonu, a uhvatili smo je u pauzi između novih projekata koje vodi u Zagrebu i konceptualnog promišljanja dizajna u Londonu. Intervju pročitajte ovdje.

Da neprofitni kulturni sektor može biti poligon za najbolje dizajnere, na njihovu obostranu korist, dokazale su dvije mlade i nasmijane dizajnerice, Ana Kunej i Zlatka Salopek, ujedinjene u duetu Kuna Zlatica. Dizajnerice su s nama podijelile razmišljanja na temu neovisnosti u dizajnerskim vodama usred države netom pogođenom recesijom, načinu pronalaska posla i odnosu prema vlastitom obrazovanju. Intervju potražite ovdje.

Približava nam se međunarodna izložba grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija Zgraf, koja će prezentirati selektirane recentne radove s područja grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija te izložbu odabranih radova prijavljenih na temu „Danas je jučer bila budućnost“. Prijave za 11. Zgraf produžene su do 5 veljače, što bi značilo da za apliciranje svojih radova imate još nekoliko dana. A mi smo o ovogodišnjem, 11.izdanju i prošlim izdanjima Zgrafa razgovarali s dizajnerom Mariom Aničićem, predsjednikom izvršnog odbora, a više čitajte ovdje.

No, nisu se samo pojedinci u polju dizajna istaknuli, već valja napomenuti da su i društva poput HDD-a i privatnih tvrtki pokazale novitete u svojim redovima. HDD je predstavio svoje uzdanike koji će nas ove godine predstavljati na Milanskom sajmu dizajna s temom turizma, no još nas je ugodnije iznenadio s organiziranjem prodajne izložbe Extra/ordinary design i produktima nastalim nakon radionice inkluzivnog dizajna.

Također, dobre nam vijesti dolaze iz Kölna gdje je tvrtka Kvadra na sajmu namještaja predstavila ojastučeni namještaj 3angle i Revolve i uspjela osvojiti interes velikih zemalja poput Danske, Njemačke, Francuske i Australije.

I iz susjedne Srbije stižu dobre vijesti za naše dizajnere – predstavili smo vam odlično oblikovanje kluba Brankow Bar u Beogradu čiji interijer krase barski stolci Studija Grupa.

Siječanj je bio mjesec i zanimljivih inicijativa, i tako smo s velikim užitkom predstavili Koluricu, slikovnicu s dubrovačkim rječnikom koji su pokrenule dizajnerice i umjetnice iz dubrovačke udruge Kartolina, dok su u Zagrebu diljem Trešnjevke počele nicati obojane pumpe za vodu. One su dio većeg gerilskog projekta oslikavanja gradskih pumpi- Pimp my Pump, a o njima više čitajte ovdje.

Problemi obrazovanja u Hrvatskoj su trenutačno jedna od gorućih tema, a kako se ukidanje broja satova likovne kulture manifestira na svim poljima društvenog života, pričali smo sa Gordanom Košćec, članicom udruge za promicanje vizualne kulture OPA, koja nam je pojasnila ciljeve za koje se udruga bori, kao i konsekvence dosadašnje obrazovne politike. Razgovor o temi zašto je nužno povećati broj sati likovnog obrazovanja u školama pročitajte ovdje.

Konačno, iako smo o s Janom Liesegangom iz aktivističke grupe za arhitekturu Raumlabor razgovarali u prosincu, njegova zanimljiva opažanja na temu javnog prostora i subverzije istoga, čitajte ovdje. Također, pročitajte u intervjuu našeg splitskog dopisnika s Duškom Boban, čitavu kronologiju događaja na Marjanu.

U veljači ćemo krenuti s programima u stvarnom prostoru, a o tome u jednom drugom postu, uskoro- već ovog tjedna!

Parlamentarni izbori 4. prosinca prošle godine, u Rusiji su pokrenuli val protesta. Opozicija i veliki broj građana vide ustoličenje Putinove stranke Jedinstvena Rusija kao izbornu prijevaru. Strahuju da bi lažiranjem predsjedničkih izbora u ožujku ove godine, Putin mogao biti izglasan za predsjednika Rusije, te su odlučili to javno izreći.

Medijski komentatori su izjavili da Rusi nisu bili tako politički aktivni od 1991. godine, te navode brojke i do 80.000 ljudi koji su izašli na ulice Moskve u znak protesta protiv vlade.

Iako su se protesti proširili po cijeloj Rusiji, građani u svim gradovima nisu imali priliku javno iznijeti svoje mišljenje. U sibirskom gradu Barnaulu policija je uporno odbijala izdati dozvolu za javno okupljanje protestnim grupama, te je u dva navrata rastjerala neodobrena okupljanja građana. Međutim, organizatori prosvjeda nisu posustali te su se 7. i 14. siječnja na ulicama grada pojavili deseci demonstranata s plakatima koji su nosili natpise “Ja sam za transparentne izbore” i “Lopovima je mjesto u zatvoru, a ne u Kremlinu”.

Ono što je ovom prilikom zbunilo policiju je činjenica da letke nose igračke; plišani medvjedi, figurice iz lego setova, iz kinder jaja, iz South Parka i slične. Ljudmila Aleksandrova, jedna od organizatorica prosvjeda u Barnaulu, izjavila je: “Pokušaji vlasti da ograniče prava iznošenja stavova građana došli su do apsurda. Na ovaj način naglašavamo apsurd i farsu borbe koju vlast vodi protiv svog naroda.”

Prolaznici su uz smiješak odobravali nove demonstracije, ali ruska ih je policija shvatila ozbiljno. Glasnogovornik policije uputio je upozorenje da je ovo neodobren javni događaj, time ilegalan, bez obzira što se radi o demonstrantima koji imaju jedva 5cm i što su od plastike.

Izgleda da je kreativnost u borbi za prava građana te u svrhu ukazivanja na društvenu i političku nepravdu uzela maha u Rusiji. Prisjetimo se umjetničkog pokreta Voina o kojem smo već pisali ovdje, te pogledajte video kako se pojedinci u Moskvi bude protiv sve većeg broja VIP vozila koja si uzimaju za pravo plavim rotirajućim svjetlima kršiti sva pravila u prometu.

Studenti biologije s Cambridgea okupljeni oko tima iGEM koji se bavi sintetskom biologijom, 2009. godine uz pomoć genetskog inženjeringa osmislili su bakteriju koja je u stanju otpuštati pigmente vidljive ljudskom oku. Radi se o dizajniranju standardnih dijelova DNA, zvanih BioBricks, baziranih na genima postojećih vrsta koje proizvode žute, crvene, zelene, plave, smeđe ili ljubičaste pigmente, te ubacivanju istih u bakteriju E. Coli. Tako je nastala bakterija E. Chromi, bakterija koja raznim kombinacijama BioBricka može raditi korisne stvari, kao npr. ukazati na prisustvo toksina u vodi promjenom boje u crveno.

Međutim, ovom znanstvenom timu pridružili su se i dizajneri Alexandra Daisy Ginsber i James King istraživši potencijale ove tehnologije. Dizajneri su ponudili vremensku liniju kojom ilustriraju različite moguće primjene E. Chromi u budućnosti. Od ispitivanja zagađenosti vode, stvaranja novih pigmenata za tekstilnu industriju, preko osobne medicinske dijagnostike i terorizma, u budućnosti možemo očekivati i obojanu atmosferu.

Ovom prilikom osvrnut ćemo se na na dizajnerski prijedlog jeftine osobne medicinske dijagnostike. Sintetizirana E. Chromi dizajnirana je tako da u prisustvu određenih tvari otpušta određene boje, a nalazit će se u piću poput probiotskog napitka. Konzumacijom istog, bakterija stvara svoje kolonije u probavnom traktu, te u slučaju neke bolesti, E. Chromi otpušta boju koja ukazuje na upravo specifičnu bolest.

Crohnova boles, rak debelog crijeva, gliste, čir na želucu ili salmonela od 2049. godine dijagnosticirat će se po boji izmeta, te će se tako dijagnostika vratiti na svoje početke, kada su medicinari proučavali boju, miris, pa i okus, ljudskih izlučevina kako bi ustanovili od čega boluju.

Naravno, za to nećete morati tražit iskusnog liječnika, bit će dovoljno otići u samoposlugu i kupiti E. Chromi napitak za dijagnozu.

Više o cijelom projektu pogledajte na videu: http://vimeo.com/alexandradaisy/echromi

Iako na prvi pogled šokantna i kontroverzna, serija fotografija belgijske fotografkinje Frieke Janssens, donosi i dašak duhovitosti. Referirajući se na duhansku industriju koja stalno snižava dobnu granicu svojih potencijalnih konzumenata, Janssens je transformirala djecu kako bi imitirala odrasle koji uživaju u dobrom dimu. Istodobno, umjetnica je dala jasnu poruku o podizanju svijesti o ovoj epidemiji- pušenju kod što mlađe populacije.

Trend korištenja djece u modi, editorijalima i reklama postao je  sveprisutan, a prerana seksualizacija djece već je izazvala razne kontroverze u časopisima poput Vogeua, tako da je za vjerovati da će i ova serija fotografija podići poprilično prašine. No, ipak treba imati na umu da su umjesto cigareta djeca koristila rekvizite poput štapića od sira ili krede, a dim je, jasno, fotošopiran.

Serija se u originalu zove  „Ljepota ružne ovisnosti“, a jedan kritičar Janssensin rad opisuje ovako: „Djeca u dobi od četiri do devet godina, besramno poziraju uživajući u dimu cigarete ili cigarilosa. Zašto djeca? Portretirajući odrasle kao djecu, sva je pažnja skrenuta na čin pušenja. Da su korišteni odrasli, tada bi sva pažnja bila usmjerena na osobu. Stoga, ovi portreti potiču pitanja je li zabrana pušenja dobar način da se ljudi riješe ove apsurdne opsesije i trebamo li tretirati pušače poput male djece koja ne znaju razliku između dobrog i lošeg?“ Procijenite sami.