Pozivaju se studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta, Akademije dramskih umjetnosti, Grafičkog fakulteta te po prvi puta studenti Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, da do kraja ožujka prijave svoje radove u kategorijama moda, fotografija, video i vizualne umjetnosti.

O nacionalnim pobjednicima u svakoj kategoriji u lipnju će odlučiti žiri, koji čine priznati umjetnici, kreativni stručnjaci, medijski profesionalci i predstavnici Chevroleta, dok će europski pobjednici biti proglašeni u srpnju.

Novčane nagrade za prva tri mjesta su 1.200 eura za prvo mjesto, 800 za drugo te 500 eura za treće mjesto na nacionalnm natječaju, te 4.000, 3.000, odnosno 2.000 eura na europskoj razini. Osim toga, svaki europski pobjednik dobiva priliku za jedinstveno stažiranje i stjecanje radnog iskustva u svojem području.

Svim zadacima ovogodišnjeg natječaja MKC zajednički je duh optimizma, osjećaj za priliku, energija i nadahnuće za pomak ka boljem životu.

Prošle je godine u natječaju sudjelovalo 155 umjetničkih fakulteta iz 22 europske države, dok su ove godine te brojke već premašene. Hrvatski studenti proteklih su godina osvojili nekoliko europskih nagrada, pa su tako Neven Mihić 2008. u Torinu, a Maja i Petra Špoljar 2009. u Berlinu primili treću nagradu u kategoriji moda, dok je treća nagrada u kategoriji video 2010. godine uručena Davoru Konjikušiću, Gašperu Milkoviču Biloslavu i Nevenu Petroviću u Parizu.

Spark from Neven Petrovic on Vimeo.

Mladi Kreativni Chevrolet europski je natječaj za studente primijenjenih umjetnosti koji Chevrolet Europe od 2007. svake godine organizira za različita umjetnička područja (2012.: moda, fotografija, video i vizualne umjetnosti). Ovim projektom Chevrolet Europe nastoji poticati kreativnost i pomoći mladim umjetnicima, ali i učvrstiti neke ključne vrijednosti utkane u temelje ove kompanije.
Više informacija o natječaju potražite na web-stranici www.youngcreativechevrolet.eu.

* Vuk Ćosić / US Invaders

Internet art je u svojih dvadesetak godina postojanja imao uspone i padove: kritičari su velikim dijelom bili usmjereni na same umjetnike, odbijajući im priznati taj status, dapače, nazivajući ih programerima. Ta kritika može biti shvaćena kao simptom promijenjenih trendova u umjetnosti koji su ujedno i naglašavali koja je svrha i medij umjetničkog djelovanja, a to nikako nije bio medij interneta.

* Cornelia Sollfrank / Net-Art-Generator

Net.art je u svojoj kasnijoj fazi također bio kritiziran za pretjeran elitizam i povučenu poziciju u odnosu na stvarni svijet interneta, a gdje se umjetnici bave poljem lingvističkih i praktičkih (programskih) kompleksnosti. Ta kritika je vođena predodžbom o mreži kao mjestu koje se doživljava isključivo kroz dimenziju odmora i zabave, svojevrsne luke u kojoj pojedinac zaboravlja na sve nedaće „stvarnog“ svijeta.

* Desktop is / Alexei Shulgin

No internet je itekako stvaran i poprilično krvav ispod kože. O njegovoj važnosti svjedoče i trenutačne polemike oko zaštite autorskog i intelektualnog vlasništva ACTA, SOPA i PIPA.

Naravno, nemjerljiv utjecaj društvenih mreža na našu svakodnevicu daje s jedne strane zapravo lažnu percepciju o snažnoj infrastrukturi koja je neprobojna.

Upravo je tu neprobojnost društvenih mreža uspio testirati umjetnik o kojem ćemo danas pisati. Zapravo, rijetko je tko u zadnje vrijeme net.arta tako inteligentno iskoristio medij, istodobno povezao kritiku istog i prezentirao ga izuzetno širokom broju ljudi.

* Glitchr

Riječ je o projektu Glitchr. Svi koji prate facebook novosti, vjerojatno ga već i znaju, ili su vidjeli njegovo djelovanje, možda ne znajući o čemu je točno riječ. Projekt Glitchr je moguće nazvati intenet grafitima, gdje je neposredan vizualni efekt ono čime rad iskače iz predvidljivih normi i standarda oblikovanja facebooka ili tumblra. Glitchr nije samo fascinantan kompjuterskim geekovima i hakerima, jer (bezopasno) hakira stranice na koje smo navikli, već stvara i pomalo duhovite i apsurdne situacije u klasičnoj face-komunikaciji koje su zanimljive i široj populaciji.

Zasigurno, stanovita aura tajnosti koja obavija njegovog idejnog začetnika i autora, Laimonasa Zakasa, rodom iz Litve ovaj projekt čini još i zanimljivijim.

Laimonas u svom radu koristi Unicode znakove kako bi iskoristio programske bugove u najposjećenijim web odredištima (facebook, tumblr, google), a rezultat je vizualno zanimljiva tekstualno-digitalna umjetnost koja se preispisuje po standardnom formatu tih stranica.

Sam proces rada razlikuje se od klasičnih ASCII art djela koje se generiraju kombinacijama na tipkovnici, jer Glitchr u potpunosti koristi ne-znakove kako bi njima rezao okvire servera. Oni  rezultiraju tekstom koji izlazi iz svih mogućih okvira, jer uobičajene ASCII art radove najčešće nalazimo ograničene okvirom za komentiranje.

Ako upišete Glitchr na google, odmah će vam biti jasno o čemu je riječ, jer je i sama tražilica potpala pod njegovu domenu. Otkrivajući ranjivost programerskog koda, Glitchr, iako bezopasno, zapravo stalno „destabilizira mit transparentne reprezentacije i reda najvećih internetskih infrastruktura, konstantno podsjećajući gledatelje na stvarnu prirodu svake web stranice“. A ona je uistinu stvorena od tisuća i tisuća redova kodova.

Usudili bi se reći da nije samo riječ o prolaznom trendu, već zanimljivoj i indikativnoj pojavi u suvremenoj vizualnoj umjetnosti koja zaslužuje veliko priznanje.

O Glitchru pogledajte na njegovoj facebook stranici, te na Tumblr profilu.

Proteklih dana u nekoliko su domaćih medija izašle fotografije neobičnih astronauta koji lebde nad osječkom tržnicom. Oko autora, koncepta i cilja neočekivanih triju skulptura nad voćem i povrćem gradske tržnice u Osijeku, povele su se različite rasprave i tvrdnje, pa smo se i mi zainteresirali te pokušali saznati o čemu se radi te tko stoji iza „zalutalih“ svemirskih putnika.

Tako smo doznali da je „krivac“ za leteće astronaute mladi likovni umjetnik Tomislav Livaja, student prve godine Diplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, smjer Likovna kultura. Rad se zove „Cigani lete u nebo“, riječ je o Livajinom završnom radu s preddiplomskog studija, a nastao je pod mentorstvom doc. Denisa Kraškovića.

Ideju za Cigane (koji) lete u nebo Livaja je dobio izrađujući lik astronauta za kazališnu predstavu Tulum sataraš. Autor nam je rekao da je njegova instalacija, nakon što je lani kompletirana te predstavljena na završnoj izložbi Akademije, bila postavljena na nekoliko lokacija, a nakon gradske tržnice bit će premještena na novo mjesto, možda na osječki pješački most ili na zgradu Eurodoma.

Njegova trojica astronauta teže po tridesetak kilograma, visoki su nešto više od dva metra. Izrađeni su od grubo i fino obrađenog stiropora te umotani u bijele plahte kako bi, kako objašnjava Livaja, djelovali realističnije čime se gubi klasični kiparski rukopis.

Kao inspiracija za instalaciju autoru su poslužile dvije potpuno drugačije premise. Prva, osim što je „kriva“ za ime projekta preuzetog od istoimenog filma,  zaslužna je i za instrumente koje astronauti sviraju, odnosno romsku glazbu, folklornu glazbu Slavonije, Baranje i Srijema te gruzijsku glazbu koje dolaze iz discmana sakrivenog unutar instalacije. Livaja objašnjava kako je bio inspiriran populacijom Roma te velikim utjecajem koji su u prošlosti ostavili na društveni i glazbeni seoski način života.

„Ciganski svirači bili su jedni od najcjenjenijih instrumentalista amatera čije prakticiranje graniči s virtuoznošću. Iako glazbeno nepismeni, ovi su glazbeni virtuozi za Balkan ostavili veliko blago i tradiciju. Gotovo sve audio snimke sa skulpture imaju neposredne veze sa glazbom Roma ili su kompletna ciganska tvorevina.“

S druge strane autora oduševljavaju astronauti, odnosno čovjekov (ne)odlazak na Mjesec, scensko viđenje istog te teorije zavjere koje s tim događajem bile povezane.

„Taj se događaj 1969. odvijao paralelno s razdobljem kada se slavni pop-artisti i neodadaisti obraćaju publici putem masovnih medija, kritizirajući ih ili favorizirajući. Povezivanjem astronauta s Ciganima spaja se nespojivo, jer su oni, za razliku od astronauta,  znak uživanja u plitkim radostima života. Zajedno se spajaju u kritiku današnjeg društva, a to je da nas neznanje čini robovima kapitalizma, a da naše životno ostvarenje najčešće nalazimo u ovozemaljskim plitkim radostima.“

Fotografije: Tomislav Šilovinac

Za nešto više od mjesec dana obilježit će se godišnjica potresa koji je pogodio Japan i uzrokovao razorni tsunami. Katastrofalne posljedice jedne od najvećih tragedija našeg vremena odrazile su se na ekonomske, političke, ekološke, kulturne i brojne druge aspekte našeg društva, a o inicijativama, događajima i umjetničkim akcijama inspiriranim Japanom u nekoliko smo navrata i mi pisali.

Danas vam predstavljamo instalaciju „Under the Water“ japanskog umjetnika Tadashija Kawamate, koje je inspirirana jednom od neočekivanih posljedica elementarnih nepogoda u Japanu. Naime, nakon tsunamija koji je uništio i opustošio obalni pojas pogođenih područja, nebrojeno velike količine uništenih sela i gradova, odnosno njihovih raspadnutih segmenata, završile su u oceanu. Dijelove kuća, ulica, infrastrukture, prijevoznih sredstava, zapravo dijelove života na tisuće ljudi čiji su domovi poplavljeni i izbrisani s lica zemlje, odnijelo je more.

Govorilo se o čak 20 tona krhotina koje su završile u oceanu.  Satelitske snimke pokazivale su ogromne nakupine suludih dimenzija, koje neartikulirano plutaju oceanom u smjeru Havaja, a američke su vlasti upozoravale na moguće opasnosti koje na tone krhotina mogu uzrokovati otočju, njegovoj vegetaciji i podmorskom životu. U međuvremenu su se nakupine smanjile, prvotna katastrofalna predviđanja o posljedicama koje mogu izazvati nešto su se umirila, no gomile smeća i dijelova raspadnutih japanskih gradova još nisu stigla do američke obale.

Upravo sve navedeno poslužilo je Kawamati kao inspiracija za njegovu In situ instalaciju, koja propituje kako bi izgledalo naći se upravo ispod spomenutih naslaga. Čitav prostor odnosno strop galerije Kamel Mennour u Parizu, gdje je instalacija postavljena, ispunjen je dijelovima fasada, krovova, drvenim  gredama, vratima, prozorima,  i svemu onom za što ovaj Japanac smatra da je moglo „preživjeti“ u uvjetima plutanja oceanom. Artefakti su postavljeni na stropu galerije kako bi se promatrača ostavilo „ispod“, pokušavajući ilustrirati kako bi bilo naći se ispod ovakve naplavine.

Više o autoru pogledajte ovdje, a više fotografija s ove izložbe ovdje.

Prije tridesetak godina, kriteriji muževnosti glumaca bili su jasni- ako ste snažan, crn muškarac, s po mogućnosti „ljubavnim tepihom“, vaša je zvjezdana karijera bila zajamčena. Fluidne granice između filmskog platna, naslovnica prestižnih časopisa i modnih pisti nije bilo, uspješna karijera vam je bila garantirana sve do trenutka kada su iste staze počeli zamjenjivati neki drugi akteri- goloprsi, androgeni i nekarizmatični muškarci. Upravo takvu jednu priču o uspjehu, padu i ponovnom dobivanju medijskog prostora, ispričat će dizajner i fotograf Lucas Hasselblad kroz život svoje muze Bianca Medica, američkog modela dalmatinskih korijena. Priča o slavi zapravo je priča o površnosti, zamjenjivosti koliko modnog, toliko i kapitalističkog društva, koje svoje mehanizme nesmiljeno eksploatira.

Danas su Lucas i Bianco, prekaljene zvijezde filmskog i modnog svijeta, pred nama, odlučni da ponovo osvoje svijet, piste su odlučili zamijeniti galerijom SC i tamo napraviti ulaz u velikom stilu, ogoljujući (doslovno i metaforički) svoj život u dokumentarnom filmu.

Riječ je o projektu mladih umjetnika Luke Hrgovića, animatora i snimatelja (kojeg se bolji poznavatelji sjećaju sa RAF-ovih revija i „kultnih“ filmova „Epopeja o bureku“ i „Etida“) te Duje Medića, slikara i grafičara, njegove muze. Multimedijalni projekt MAGNUM 365 fikcionalni je svijet koji su umjetnici stvorili proučavajući idealnu muškost utjelovljenu u zvijezdama poput Burta Reynoldsa, Davida Hasselhoffa i Seana Conneryja. Jasne reference iz pop kulture pretočene su u galerijski (umjetnički) izričaj, prepoznatljiv u radu Luke Hrgovića, kao i poigravanje identitetom kao manipulativnom instancom. Njihova ideja umjetnika kao glumca, performera u punom izričaju realizira se u zajedničkom radu Duje i Luke, a dio je projekta Oni dolaze… u Galeriji SC.

Duhovit i provokativan, oslonjen na celebrity kulturu, inspiriran medijskim žutilom, projekt MAGNUM 365 ipak nije samo parodija, već tehnički dotjeran „smrtno ozbiljan“ komentar društva u kojem živimo.

Duje i Luka možda neće završiti u Red Carpetu (zapravo, to im i ne želimo), ali će sigurno nasmijati i protresti mali umjetnički kozmos.

Umjesto Noći muzeja, svakako izaberite otvorenje ovog spektakla u Galeriji SC-a, dobit ćete crveni tepih, DJ-a, i prave zvijezde. U nastavku pogledajte video pozivnicu.

„Nedjelja. Medveščak igra. Gomila ljudi izlazi iz Doma sportova. Tada sam slučajno zamijetio jednu zahrđalu pumpu izvan funkcije, na kojoj sam pio vodu prije petnaestak godina. Ona je bila prva koju sam „spimpao“. Drugo sam je jutro išao fotografirati i sreo čovjeka koji je oduševljeno komentirao kako je super da se netko sjetio urediti ih,“ priča Bare o gradskim pumpama.

„U mojoj ulici je susjed isto komentirao: A kaj to delate? Pofarbat ćemo pumpu! Joj, pa dobro ste se sjetili, baš sam ja to mislio napraviti! Tako smo skužili da je najbitniji taj socijalizacijski element, kada se ljudi dobro osjećaju, zadovoljni su i vide da nešto ima smisla.“

Tako  zvuči početak projekta „Pimp my pump“, simpatične gerilske akcije oslikavanja gradskih pumpi na području Trešnjevke, Trnja i Centra koja povećava vidljivost tog gradskog infrastukturnog elementa.

U zadnja dva mjeseca Trešnjevkom su počeli nicati snjegovići, Janice, šareno oslikane pumpe za vodu- to je onaj davno zaboravljeni element grada, ali i ona specifična struktura osjećaja uobličena u komadu željeza. Železni franceki, martini, jure, gvozdeni, odnosno pumpe za vodu po gradskim kvartovima, imaju specifičan odnos sa svojim stanovnicima- pumpe su dugi niz godina bile glavni izvor vode mnogim domaćinstvima bez vodovoda, mjesto okupljanja, a često su bile postavljene uz tržnice ili križanja.  Esencijalne za život u gradu. Otud vjerojatno i sklonost nadIjevanju imena ovim mehanizmima.

Pumpe sa galopirajućom urbanizacijom postupno nestaju, a tome je donekle uspjela stati na kraj kvartovska ekipa PimpmyPumpa, baš onakva kakvu je (eventualno) zamišljamo- Klara, Ruske, Berni, Bare i još par dobrih duhova Trešnjevke u kojoj su proveli djetinjstvo, spremno će se boriti za život svake od njih. Iako u želji da ostanu anonimni, PimpmyPumpovci ipak su prepoznati od inicijative Muzej Kvarta (o kojoj smo pisali ovdje) i na današnjoj će Noći muzeja predstaviti svoj projekt široj javnosti u Galeriji Modulor: bit će tu radionice za djecu gdje će oslikavati papirnate tube po uzoru na same pumpe, pa čak i audiozapis ulice. Sama akcija odmak je od standardne ponude muzeja, a cilj je dovesti ljude na Trešnjevku.

„Cilj je oživiti grad oslikavajući pumpe, jer grad tada postaje muzej, a mi samo utabavamo neke nove ceste. Pumpe su estetski dojmljive i njima oživljavamo stari duh grada, kako bi u konačnici dobili povratnu informaciju kakav je plan Grada s njima“, ističe Klara, jedna od sudionica akcije. No nikako ne valja zanemariti i onu lagano subverzivnu dimenziju: staviti pumpe u funkciju kako ne  bi trebali kupovati vodu, jer, istini za volju, ona je još uvijek pitka. „Vidim grad kao mjesto u kojem možeš popiti dobru vodu, bez da je kupuješ u dućanu“, naglašava Berni.

Sveukupno je 25 pumpi spimpano, a njih 15 je u funkciji. One koje rade, ekipa boji u zeleno, a ostale- šareno! Ima ih po Trešnjevci, Trnju i Centru. Cijeli projekt je neprofitan, sprejeve su dobivali od donacija Muzeja kvarta, no ubuduće će pokušati naći male sponzore za boje.

Kako rade u polu-ilegali, pokušavaju uspostaviti što bolji odnos s policijom, dok ne dobiju dozvolu od Grada. Zasad rade po noći, a kako dolazi proljeće, vjerujemo kako će ono donijeti mnoštvo procvjetalih pumpi.

Na Facebook stranici PimpmyPumpovci imaju aktivan dijalog sa svojim obožavateljima, koji im stalno javljaju nove lokacije, stvarajući zajedničku bazu i živu memoriju na ove urbane markere.

No ako ste si zacrtali baš večeras „gledati umjetnost“ pod svaku cijenu donosimo vam dva događanja koja su u „off programu“ Noći muzeja, jedan u Rijeci, drugi u Zagrebu. O ovom zagrebačkom, koji uključuje glamur, limuzine i crveni tepih, možete čitati na pogledaj.to nešto kasnije danas, a u nastavku saznajte više o riječkom sumraku muzeja.

K.U.N.S. galerija OK, potaknuta apokaliptičnim stanjem riječkih kapitalnih vizija i projekata na početku zime 2012., u Noći muzeja poziva vas večeras u 21 sat na otvorenje izložbe Damira Čargonje Čarlija pod nazivom (SU)MRAK MUZEJA.

Kako se navodi u najavi, na izložbi će biti predstavljene Muzejske Sove Ušare iz T- objekta bivše tvornice “Rikard Benčić“, nesuđene zgrade Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, popratni tekst izložbe potpisuje Branko Cerovac, a Huuučnu instalaciju kompozitor Josip T. Maršić.

Više o projektu, u teksu Branka Cerovca, pročitajte u nastavku:

Sukladno vrlom običaju svekolikog svečano – spektakularnog dešavanja Noći muzeja, u kojem samopožrtvovno sudjeluju i nezavisne umjetničke organizacije diljem Rijeke i Hrvatske, i Galerija OK kao art – kutak Kluba umjetnika na Sušaku odlučila je barem simbolično popratiti skromnim, minimalističkim programom – u skladu s rekvijemsko – sutonskim ugođajem muzejske noći koja se, eto, nadvila i nad Kvarnerom – to predkarnevalsko slavlje muzealaca i ne-muzejskog dijela kulture / supkulture.

Saturnska melankolija, anđeo melankolije, nadahnuti demonskim zvukom Recesije, zahtijevaju dolično umjetničko posredovanje, ne tek indiferentne dekorativne efekte, a pošto je elegično stanje stvari glede riječkih kapitalnih vizija, objekata i projekata na početku zime 2012. preraslo u apokaliptično, pokazalo se da zadatak nadrasta malaksale snage slikara i kipara, iscrpljenih od kronične i akutne bijede i depresije, te da je glazbeni genij poput Beethovenova ili pak Chopinova jedini kadar iznaći dostojan izričaj za arhetipski užas od ledenih noćno – muzeologijskih pogibelji, odlučeno je da se po načelu „ brigo moja prijeđi na drugoga“ taj nadljudski zadatak povjeri, naravno, upravo Damiru Čaronji Čarliju,Fikotu Saliji, Branku Cerovcu, Josipu Maršiću, vičnom komponiranju za POST MORTEM / DANCE MACABRE prigode i svima koji se pridruže…

Doličan vizualni štimung tom tamnom Sovinom Nocturnu predstavlja manje-više stalni postav cijelog MMC- Kluba na Sušaku, uz neznatne prigodne modifikacije.
K.U.N.S. poziva sve muzejske i nemuzejske noćne ptice da se u sumrak 27. siječnja odazovu na Sovin huk ( The Owl Howl Nocturno ).

Neka obuku sve u čemu obično idu u muzeje ili pak na vjenčanja i sprovode ( ukoliko još uopće idu ikud ).
Good luck!

Zasigurno svatko od vas ima fotografiju neke idilične dalmatinske, istarske ili talijanske ulice, gdje je scenografija grada nadopunjena scenama svježe oprane robe razapete po balkonima, prozorima ili štrikovima između dviju fasada zgrada. Dok neki gradovi zakonom zabranjuju vješanje rublja na uličnim fasadama, nastojeći iscenirati idiličnu sliku grada lišenu izlaganja vlastite intime na očigled prolaznika, upravo ti prizori spontano posloženih plahti, kuhinjskih krpi, grudnjaka i gaća često mogu najviše pričati o gradu, odnosno njegovim stanovnicima. Baš ovom premisom, kulturnom raznolikošću stanovnika svjetskih gradova interpretiranom kroz opranu robu na sušilima, u jednom se svom projektu pozabavio fotograf Sivan Askyo.

Njegova serija „Intimacy Under The Wires“ – fotografiranja ovješane oprane odjeće, započela je sasvim spontano, u živahnom kvartu Jaffa u Tel Avivu, a kroz nekoliko se godina pretvorila u fotografov projekt u trajanju. Askyo koji radi i živi u New Yorku, ističe da je do danas u seriji zabilježio hulahopke, stolnjake ili košulje sa sušila Venecije, Londona, Madrida, Barcelone i Buenos Airesa. Intima i osobni predmeti nepoznatih vlasnika spontano su postali akteri serije fotografija, pokazujući nečije donje rublje ili čarape milijunskoj javnosti, istovremeno zadržavajući simpatičnu dozu anonimnosti.

Više radova ovog fotografa pogledajte ovdje.

Danas vam predstavljamo američkog umjetnika Daniela Arshama, koji balansira između kiparstva, arhitekture, manipulacije prostorom i performansa. U svojim se radovima Arsham često bavi propitivanjem prirodnog naspram artificijelnom te namjernog naspram slučajnosti.  Njegov izričaj karakteriziraju skulpture, crteži i performansi kroz koje autor intrigira percepciju promatrača, ismijava očekivano, istovremeno  dovodeći arhitekturu na granicu vjerojatnosti.

Ovih je dana u galeriji OHWOW u Los Angelesu otvorena njegova samostalna izložba The Fall, The Ball and The Wall na kojoj su predstavljeni radovi autora koje prati zajednička nota; poigravanje sa prostornošću, odnosno zidovima same galerije. Arsham vješto barata s promjenom uloge same arhitekture, manipulirajući prostorom u kojem izlaže. Njegovi radovi promatrača potiču da promišlja i percipira prostor te (ne)stvarni svijet, kao i njihovu međusobnu interakciju. Za svoje radove koristi materijale kao što su staklena vuna i pjenasti materijali, kako bi stvorio skulpture koje izgledaju kao da su sastavni dijelovi pripadajućih zidova galerije. Najdojmljivija serija izloženih radova su upravo bijele skulptorske instalacije koje djeluju kao da nastaju iz samih zidova, kao nabrana površina zida, ploha zida koja se rastapa ili draperijski slojevi zida koji su zarobili slučajnog prolaznika. Više o ovoj izložbi možete pogledati ovdje, a više autorovih radova na njegovoj službenoj stranici.

Umjetnost između akcije, medijskih eksperimenata i aktivne uloge jezika, opisivala je djelovanje Grupe, ali i svakog od članova, pojedinačnih umjetničkih osobnosti.

Nakon raspada 1980., Stilinović nastavlja promišljanje odnosa znaka, označenog i označitelja, pa tako razvija svoju seriju Eksploatacija mrtvih (1984.-1990.) u kojoj suprotstavlja vizualne simbole suprematizma, socrealizma i geometrijske apstrakcije, dajući komentar na eksploataciju simbola koji su izgubili svoje izvorno značenje.

Često autoreferencijalan i gotovo uvijek ironičan, duhovit, Stilinović pokazuje kako zapravo, smijeh, u maniri Kundere, u socijalizmu više nije smiješan.

Kritika ideologija nastavlja se i u tranziciji, ali se širi i na kapitalistički Zapad, tematizirajući status i funkciju umjetnika, reklamnu industriju i industriju umjetnosti. Koncept umjetnosti, političke supresije razvija kroz ideju boli, istodobno izdajući Rječnik boli s kojim se predstavljao na Venecijanskom bijenalu.

Riječ je o radu koji uzima rječnik engleskog jezika u kojem su sva tumačenja riječi bila prekrižena bijelom temperom i zatim izjednačena s riječi “bol.

Danas Stilinovića posjetite u trenutačno najživljoj zagrebačkoj galeriji –  Greti, gdje će u 20.00 sati bit otvorena njegova izložba Slijepo oružje+bol.

Nastavak dosadašnjih motiva i boli koja prelazi fizičke granice, u Stilinovića će preuzeti istodobno poetičnu, ali i mučnu ulogu. U nastavku pročitajte umjetnikov manifest, i vidimo se u Greti.

Položeno oružje na crvenom tepihu. Predaja? Čija? Svečanost? Moguća pista za manekene?
Tu instalaciju vidio sam prije četiri godine ispred Stožera Hrvatske vojske. Nikoga nije bilo na ulici, samo tepih i oružje. Jedna nadrealistička situacija. Prije dvije godine napravio sam takvu instalaciju u Močvari gdje ju je Boris Cvjetanović snimio. Sada izlažem devet metarski print te instalacije.
Više volim fotografirano oružje od pravog.

Drugi rad je video snimljen u Serpentine Gallery u Londonu 2009. na manifestaciji Poetry Marathon. Glumica Martha Swann čita dio Riječnika – Bol.

Kako su ta dva rada povezana?

Oružje je bol.

Izložba je otvorena do 29.siječnja 2012. Više pogledajte ovdje