Već smo naučeni na maestralno japansko baratanje nemogućim proporcijama parcela usred prenapučenih gradova. U nekoliko smo vam navrata predstavili njihove kuće koje su nas impresionirale domišljatošću izvedbe u specifičnom kontekstu, a danas vam predstavljamo jednu javnu zdravstvenu ustanovu- ljekarnu Ogimachi, smještenu u središte Osake. Projekt potpisuju arhitekti iz dva ureda: Yasuo Imazu (ninkipen!) i  Toshikatu Lenari te Kenta Fukunishi (TKY JAPAN), a veoma jednostavna kuća nalazi se između višekatnica, na parceli širokoj jedva pet metara. Na mjestu današnjeg stambenog kompleksa nalazila se farma, tako da pojavnost današnje ljekarne priziva u sjećanje prošlu tipologiju, stvarajući skromnu siluetu dvostrešne dugačke kuće.

Pročelje, odnosno strana okrenuta ulici, u potpunosti je ostakljena i služi kao sučelje između djelatnosti u samoj ljekarni i živog vanjskog prostora. Kuća je konstruirana uz pomoć jednostavnog čeličnog okvira, a interijer je u potpunosti obložen drvenim panelima i stupovima koji ritmiziraju plohu. Prilaz je popločen i posut šljunkom, maksimalno otvarajući veoma klaustrofobični prolaz. Istodobna igra skrivenog i otkrivenog, čini ovu ljekarnu zanimljivim arhitektonskim promišljanjem.

U nastavku pogledajte galeriju fotografija.

Nakon dvije godine radova i skoro 7 milijuna potrošenih eura, renovacija Vile Tugendhat od Mies van der Rohea u Brnu, bliži se kraju.  Ideja o obnovi potječe iz 2001. kada je vila uvrštena na UNESCO-vu listu Svjetske kulturne baštine, a financirao ju je grad, država i EU fondovi.

Po narudžbi Grete i Fritza Tugendhata, njemačkih Židova i suvlasnika tvornica tekstila, ovo remek- djelo modernizma završeno je 1930. godine. Inovacija i originalnost proizlaze iz korištenja naprednih tehnologija i egzotičnih materijala u postizanju jednostavnih geometrijskih formi arhitekture. Trokatnica ravnog krova smještena je na vrhu strmog vrta te gleda na jugozapad. Noseću strukturu zgrade čini 29 čeličnih nosača križnog presjeka, koji su u Brno bili dopremljeni iz berlinskih tvornica. Takva struktura omogućila je prostrane prostorije slobodnog tlocrta, a staklena stijenka istodobno odvaja i spaja unutrašnji prostor s vanjskim.

Vrijednost i mogućnosti tako postavljenog prostora najbolje ilustrira burna povijest upotrebe zgrade nakon što su je vlasnici 1938. godine napustili, bježeći pred nacizmom. Po dolasku Nijemaca, Gestapo preuzima zgradu te bez osjećaja za vrijednost njenog prostora adaptira je izgradnjom novih unutrašnjih i vanjskih zidova.

U savezničkom bombardiranju Vila Tugendhat je izgubila sve staklene stjenke, osim jedne. Nakon oslobađanja Brna od strane Crvene armije, 1945. godine, dnevna soba vile poslužila je kao staja oficirskim konjima. U pomanjkanju svega u to vrijeme,  police velike biblioteke iskorištene su kao ogrjev, a valja imati na umu da je sam van der Rohe projektirao sav namještaj vile. Nakon završetka rata zgrada je korištena kao baletna škola i centar za rehabilitaciju djece s oštećenjima kralježnice. Od 1980-ih vila je u vlasništvu grada, ali nikada nije bila uspješno obnovljena. Štoviše, u to vrijeme uništena je i jedina preostala originalna staklena stijenka te originalna oprema kupaonice.

Iz gore navedenoga može se naslutiti izazov pred kojim su se našli restauratori. Iz arhiva MoMA-e u New Yorku, arhiva grada Brna te obiteljskih arhiva izvađene su kopije originalnih nacrta te fotografije kojima se tim restauratora vodio pri obnovi.  Iveta Cerna, arhitektica iz Gradskog muzeja Brna koja je od 2002. godine zadužena za vilu, naglašava da će ovom restauracijom Vila Tugendhat postati jedinstveni spomenik arhitekture van der Rohea u Europi s očuvanih preko 80% izvornih obilježja (prisjetimo se da je van der Roheov paviljon u Barceloni rekonstrukcija).

To možemo zahvaliti i nekim sretnim okolnostima. Originalna kada koja je nestala 1940-ih godina pronađena je u susjednoj kući, a zakrivljeni zid od macassar ebanovine pronađen je u blagovaonici Pravne škole u Brnu, gdje su ga nacisti ugradili u svoj bar. Ipak, veći izazov za restauratore predstavljali su potpuno izgubljeni elementi. Da bi staklene ploče, debljine jedan centimetar, bile što sličnije izvornima, naručene su iz Belgije, a bijeli linoleum koji je izvorno stajao na podu, danas je zamijenjen istim iz njemačke tvornice koja ga je proizvela i prije 80 godina.

Nakon tih burnih godina, minimalistički prostori i staklene stijenke Vile Tugendhat vraćeni su u izvorno stanje i vila otvara vrata posjetiocima kao muzej. Magija svjetla koja nastaje kada se sunčeve zrake kroz velike prozore pod određenim kutom odbijaju o veliki zid od oniksa u dnevnoj sobi, magija o kojoj je pričala Grete Tugendhat i kojom je bio oduševljen i sam van der Rohe, od ožujka će biti dostupna svima. Ako vas put odvede u Brno, ne propustite posjetiti ovo remek-djelo svjetske arhitekture.

Formalistički aspekt arhitektonske tipologije u suvremenoj arhitekturi više gotovo da ne postoji. To sve više rezultira zdanjima koja vizualno ne sugeriraju svoju funkciju. Ovakve okolnosti javnost manje ili više prihvaća, no najteže je „razbiti“ iluzije kakva (ne)bi trebala biti arhitektura crkvi i vjerskih ustanova. O drugačijim suvremenim crkvama pisali smo već u nekoliko navrata, danas vam predstavljamo jedan sakralni kompleks u neposrednom susjedstvu, u Linzu, Austrija, koji formom odudara od uobičajene.

Autori Pastoralnog centra su arhitekti iz studija X architekten, a riječ je o dvokatnoj zgradi koja kroz novi identitet i svjetovnu namjenu nastoji premostiti prazninu između glavnih ulica i industrijskih objekata u blizini.

Okolišem parcele, osim spomenute industrijske izgradnje, dominira šumoviti krajolik koji je arhitektima poslužio kao početna točka projektiranja, jer svoj projekt grade na konceptu izgrađenog pejzaža koji se uklapa o okoliš, arhitekturom  se prilagođavajući na padinu terena na kojem je sagrađen.

Završna obloga fasade koju čini tamni kamen, potencira snažni kontrast naspram intenzivno zelene livade na kojoj je novosagrađeni kompleks podignut. Uokolo kompleksa ostavljena je uređena zona iskopa koja naglašava kako struktura ne izlazi iz zemlje, već se adaptira i potencira dramatiku dijaloga parcele s zgradom.

Krovna ploha kompleksa u segmentima je prohodna, funkcijski definirana kao prečica kroz novosagrađeni prostor.

Možda najdojmljiviji element projekta jest njegov interijer, koloristički i po odabiru materijala u apsolutnom kontrastu od vanjštine, kojim dominira bijela boja, naglašena dinamika te poligonalni elementi koji ravnopravno definiraju strop i zidove. Geometrizirana i pomalo apstraktna struktura interijera negira sve forme i rasporede koje ste u crkvenim halama navikli gledati te su samim time, u potpunom raskoraku od estetike interijera, direktno naglašeni sakralni elementi križa, govornice i oltara.

Finalnu notu prepoznatljivosti projekta, u njegovom eksterijeru, daje skulptorsko oblikovanje križa, izvedeno u ekspresivnom kosom metalnom stupu s kršćanskim simbolom na vrhu.

Više o arhitektima pogledajte ovdje

Fotografije: David Schreyer

No Bakićev je opus u cijelosti bio svjedok stremljenja socijalizma u kontekstu europskog modernizma, utjelovljen ponajviše u njegovim monumentalnim spomenicima. Početkom devedesetih slijedi  sustavna i organizirana devastacija njegovih spomenika koji do danas nisu sanirani. Godine 1992. s iste, Razlistale forme, skinuta je ploča s imenom autora.

Iako je prošlo već dvadeset godina od tih događaja, a u novije vrijeme njegov se spomenički opus čita kao čista formalna vrijednost lišena ideološkog sadržaja- dapače, on je doživljen kao nadideološki. Ipak, njegovu djelu je nemoguće interpretativno „ukloniti“ izrazito jaku ideologiju modernističkog progresa koji ne mora biti dogmatski i formalno određen.

Dvadeset godina kasnije donijelo je jednu drugu vrstu devastacije Razlistaloj formi, također iz redova političkih instanci, ovaj put njegovu potpunu nebrigu i neodržavanje u kontekstu stvaranja ambijentalne vrijednosti nekog prostora. Da je pozicija skulpture u Gajevoj izrazito nepovoljna (odnosno,  posve je nepovoljan njen kontekst ), svjedoči bilo ljetni, bilo zimski režim korištenja toga prostora. Ljeti, u potpunosti zakrivena terasom i suncobranima kafića, zimi žrtva božićno-novogodišnjeg konzumerizma i fritula-štandova, Razlistala forma, a neminovno i  JAVNI prostor trpi jednaku vrstu devastacije kao i u slučaju rušenja.

Nadalje, samo nekoliko metara niže postavljanje biste Ljudevita Gaja u čistoj maniri devetnaestostoljetnog klasicizma i adekvatno tretiranje okolnog prostora, pokazalo je pravo lice sadašnjeg odnosa Grada prema Bakiću. Njegovo potpuno stihijsko upravljanje javnim prostorom svoju je kulminaciju doživjelo Cvjetnim trgom, a polagano preuzima lice i na glavnim gradskom trgovima.

Početkom ove godine, svjesni i ustrajni u borbi protiv ovakve prostorne politike, inicijatori projekta aRs PUBLICAe/1POSTOZAUMJETNOST i partneri Kontraakcija, pokrenuli su zahtjev za postavljanje dvije nove klupe oko dva stabla neposredno sjeverno i južno od Bakićeve skulpture u pješačkoj zoni  Gajeve ulice.

Organizatori objašnjavaju kako tražene dvije nove klupe ne iziskuju velika financijska ulaganja, a one bi značajno oplemenile donjogradsku pješačku zonu koja, nažalost, nije adekvatno opremljena temeljnom komunalnom opremom, u prvom redu klupama – kojih je premalo.  No, jasno je da zahtjev nije samo traženje dvije klupe oko Bakićeve skulpture, nego jasan znak da se gradska politika mora promijeniti.  Traže uklanjanje terase kafića koji ne smije imati prioritet nad javnim prostorom kojemu grad javni prostor iznajmljuje, gdje svakako pješačka zona mora imati prednost.

Sonja Leboš, jedna od organizatorica akcije, uz inicijatora Sašu Šimpragu, ističe kako je nedozvoljivo da svaki kvadratni metar u ovom gradu bude na prodaju ili najam. „Pojam javnog odnosno zajedničkog dobra civilizacijski je imperativ koji se ne smije zagubiti putem ka ‘boljoj budućnosti’, jer, kao što svi dobro znamo, ta budućnost nam NE pripada.“

Temeljno pitanje je što je razlog takvom defetističkom odnosu Grada za svoj javni prostor, ali i za izuzetno važnu spomeničku baštinu koja je devastirana do krajnosti. Sonja Leboš smatra da je razlog takvom ponašanju prije svega neznanje i nerazumijevanje urbano-kulturne matrice grada. „Raznorazna vijeća čija je uloga da štite javni prostor doslovce su bespomoćna, njihova uloga je savjetodavna, te se nerijetko uzima tek kao karika u birokratskom lancu opravdavanja već donešene odluke, a to je vrlo opasno. Brojne institucije koje bi trebale biti samostalne u svojim ekspertizama to nisu, pa zato i imamo situaciju u kojima zaštita spomenika ne funkcionira kako bi trebala. Konkretno, ovaj posao koji mi sad odrađujemo u vezi s ugroženim Bakićevim spomenikom, čiji smisao se gubi u vizualnoj i prostornoj kontaminaciji sadržajima komercijalne prirode – trebala je odraditi neka gradska institucija, npr. za zaštitu spomenika. Kao kulturnom antropologu disfunkcionalnost institucija čija je osnovna uloga da se brinu o javnom dobru, uključujući tu i o ambijentalne odlike javnog prostora kakve recimo Zagreb, ali i dugi niz drugih hrvatskih gradova i mjesta posjeduje, odista mi je zastrašujuća, jer se osim etičnosti i odgovornosti institucija ovdje brišu i elementarni kodeksi pojedinih struka. Time se ugrožava elementarna egzistencija svih građana“, ističe Leboš.

Nove klupe koje ste traže od zagrebačke gradske uprave, nudile bi mogućnost pogleda na Bakićevu skulpturu koja je, zaista rijedak primjer kvalitetne suvremene umjetnosti u javnom prostoru glavnoga grada.  Cilj je  oplemenjivanja pješačke zone koja bi ujedno postala prohodnija i bogatija po temeljnoj komunalnoj opremi, a nastojat će dvije oštećene klupe zamijeniti novima, a dvije nove postaviti oko dva stabla sjeverno i južno od Bakićeve skulpture.

Sonja Leboš dalje nastavlja kako su sve dosadašnje, uključujući i ovu peticiju, strategije kojima se fokusira pažnja šire javnosti na ono što se uzima kao najbitnije u određenom trenutku. Ističe kako je Saša Šimpraga, autor knjige Zagreb –javni prostor, donio nasušno potreban, multiperspektivni uvid upravo u kulturno-urbanu, organsku, živu i promjenjivu matricu. „Ta knjiga je upravo idealna za njegovanje habitusa i znanja o kojem sam govorila, dakle onoga što apsolutno nedostaje izvršnim strukturama naše administrativne uprave. Za upravljanje gradom potrebno je biti humanist, možda i ne po profesiji, ali svakako po senzibilitetu.“

Situacija u kojoj Grad odgovoran za devastaciju javnog prostora i spomenika, mora se zakonski sankcionirati, mišljenja je Leboš. „Kao što postoje sankcije za nepropisno parkiranje, devastaciju zelenih površina i druge povrede prostornih zadatosti u gradu, tako moraju postojati (visoke) kazne za devastaciju spomeničke baštine, ambijentalnih odlika prostora, ali isto tako i za nebrigu i neodržavanje spomeničke baštine, kao i za ugrožavanje prostora koji su javni, te ingerenciju nad njima imaju strukture administrativne uprave, odnosno ljudi koji su svjesni njihovog značaja za život grada. Nažalost, to sada nije slučaj -  kratkotrajna zarada je otponac za ovakvo ponašanje, kao da ne postoji nešto što se zove dugoročno planiranje i odgovorna skrb. Upravo dugoročno planiranje i odgovorna skrb trebale bi biti osnovne paradigme upravljanja javnim dobrima“, zaključuje.

Peticiju za dvije klupe krajem veljače će biti upućena zagrebačkoj Gradskoj upravi, a peticiju možete potpisati ovdje

izvor fotografija: dalje.com / spomenik.pbworks.com /1postozaumjetnost

Posljednji u nizu projekata s izložbe realizacija hrvatskih arhitekata je Zgrada Agencije za vodne putove i sportske udruge u Vukovaru, koju potpisuju Hrvoje Bakran, Zdravko Krasić i Dražen Plevko, odnosno arhitektonski studio Urbane tehnike. U nastavku pročitajte više o projektu kroz opis arhitekata te pripadajuće fotografije.

Zgrada Agencije za vodne putove i sportske udruge nalazi se u neposrednoj blizini centra grada Vukovara, na Otoku športova na rijeci Dunav. Otok športova je zamišljen kao dio buduće rekreacijske i turističke šetnice Vukovarska luka – Vučedol (prethistorijsko nalazište)– izletište Adica. Dio tog poteza na dijelu između zimske lučice i prostora između dvorca Eltz i Dunava, centralni je dio buduće šetnice i prostor koji svojim programima dobiva značaj novog vukovarskog urbanog prostora, sa mogućim scenarijima događanja kao što su koncerti, sportski događaji, fišijade, kino projekcije, veslačke utrke, pristajanje turističkih brodova i riječnih cruisera, glazbeno scenski događaji, rekreacija građana, prostori galerije na otvorenom, manifestacije vezane uz faze uzgoja ribe, itd.

Zgrada agencije i sportskih udruga s vidikovcem postaje centralno mjesto ‘novog’ / redefiniranog centra grada Vukovara. Komunikacije su javne i vode posjetitelje na vidikovac s kojega se pruža pogled na Dunav i centar grada Vukovara. U prizemlju je predviđen restoran s info punktom, orijentiran prema platou otoka i Dunavu, kao i prostori sportskih udruga (sportsko-ribolovno društvo, nautički i ronilački klub) orijentirani prema zimskoj lučici i prostoru za pripremu i održavanje brodova.

Prostor Agencije kao suvremeni poslovni prostor na prvom katu zgrade orjentiran je na sve četiri strane, sa reprezentativnom terasom prema Dunavu.
Krov zgrade je predviđen kao javni prostor namijenjen različitim programima za rekreaciju, sport, kulturu i zabavu.

Zgrada je od terena dignuta na kotu određenu vodoplavnim uvjetima, a razlika u visini je riješena stepenastom plohom natkrivenog i otvorenog prostora prizemlja, koje se također predviđa kao prostor za kulturu i zabavu, ugostiteljstvo i povremene reprezentativne i glazbeno scenske događaje. Prostor suterena predviđen je kao parking, te kao spremište riječnih rekvizita Agencije i sportskih udruga.

Zgrada i prostor Vidikovca postaju novi urbani marker grada Vukovara. Potencijalom organiziranja programa na Otoku športova, zgrada postaje novi generator urbanog u centru Vukovara.

* presjek

* tlocrt / prizemlje

* tlocrt / +1

* tlocrt / +2

TIP OSTVARENJA: javna zgrada

PUNI SLUŽBENI NAZIV OSTVARENJA: ZGRADA AGENCIJE ZA VODNE PUTOVE I SPORTSKE UDRUGE

LOKACIJA: Otok sportova, Vukovar

INVESTITOR: GRAD VUKOVAR

AUTORI: Hrvoje Bakran, Zdravko Krasić, Dražen Plevko

SURADNICI: Vera Ružić, dia

FOTOGRAF: Alan Vajdić

PROJEKTNA TVRTKA: URBANE TEHNIKE d.o.o.

GODINA PROJEKTIRANJA: 2007 / 2008

GODINA DOVRŠETKA GRADNJE: 2010

POVRŠINA LOKACIJE: 2524,00 m2

UKUPNA TLOCRTNA POVRŠINA: 2024,00 m2

Već deset godina radite na projektima u javnom prostoru. S kojim ste se preprekama suočili na početku vašeg djelovanja (aktivizma), s obzirom da ste počeli kao kritičari gradske planerske politike i do koje ste mjere uspjeli uspostaviti dijalog sa gradskim vlastima u zajedničkom promišljanju javnog prostora?

Raumlabor se u Berlinu okupio tijekom devedesetih, ubrzo nakon pada Zida, što je uvelike utjecalo na naš rad. Odjednom se u gradu pojavilo obilje praznog prostora i osjećao se dah slobode…Svi smo se preselili u Istočni Berlin, neki od nas su „preuzeli“ napuštene prostore što je bilo ilegalno, no za to nitko nije mario. Istočni Berlin je karakteriziralo mnoštvo napuštenog prostora, nije bilo klubova, ulice su bile sive, što je bilo neobično, osobito ako ste navikli na zapadnjačku infrastrukturu. Uglavnom, tamo je bilo obilje mogućnosti, no ubrzo je započeo proces gentrifikacije. Netom nakon pada, novi pročelnik Ureda za gradsko planiranje propisao je rekonstrukciju grada u stilu 19.stoljeća- kameni grad bez nebodera, što je shvaćeno kao izuzetno ideološka rekonstrukcija, zato što grad nikada u prošlosti nije tako izgledao. Tu smo politiku otvoreno kritizirali. Tako da smo kao grupa dugo smatrani opozicijom, no sada smo lagano počeli uspostavljati dijalog s gradskim vlastima i promišljati kategoriju privremenog korištenja prostora. Kod toga je izuzetno važno integrirati ljude u politiku planiranja grada. Primjerice, jedan od mojih partnera sada osmišljava novu svrhu za napušteni aerodrom Tempelhof u sklopu projekta „International Building Exhibition for 2020“ (IBA). U tom projektu, mnoge naše ideje gradskog planiranja „od nule“, i neke subverzivne strategije pomažu u promišljanju prostora.

U vašem radu mnogo surađujete s ostalim grupama, koliko je to bitno i koliko je multidisciplinarni pristup važan u sagledavanju potencijala prostora?

Nama je posve prirodno surađivati s drugim profesijama, s obzirom na činjenicu da u svojem radu ne tražimo prepoznatljiv dizajnerski potpis. Naš rad je sličniji stvaranju „prototipova“ i s obzirom da su situacije u kojima djelujemo uvijek djelujemo uvijek drugačije, primorani smo osloniti se na znanje različitih ljudi. Primjerice, projekt Eichbaum Opera činio se kao suluda ideja, prvenstveno zato što nikada nismo prije radili operu sa svim svojim pravilima i restrikcijama, osobito u prostoru napuštene podzemne željezničke stanice! Stoga, kada radimo u različitim poljima, prirodno je i logično da se konsultiramo s različitim ljudima, a istraživače doživljavamo kao dio proširenog kruga prijatelja.

* Eichbaum Opera

Možete li pobliže objasniti koncept gerilskog planiranja grada?

Dugo smo promišljali trebamo li koristiti taj naziv, no onaj pozitivan aspekt toga označava da radimo velike promjene malim intervencijama. Ako ste u podčinjenoj poziciji, znači da ako koristite gerilske strategije ( na granici zakona), možete učiniti velike promjene.

Ono što ne volim kod termina gerila i kod gerilskih pokreta je to da su oni uglavnom usmjereni stvaranju budućih društava, oni su ideolozi koji vjeruju da mogu stvoriti idealan svijet. To ih čini izuzetno dogmatičnima, što nije naša kategorija razmišljanja. Smatramo kako je definitivno vrijeme za promjenu u društvu, no ne vjerujemo kako nam revolucija može donijeti raj- opet ćemo imati neke nove probleme. Stoga, potrebno je djelovati lokalno na svakodnevnoj razini. To nas, usudio bih se reći, čini drugačijima od naših uzora iz 60-ih, 70-ih: Animalfarma, Superstudija, Archigrama koji su uvijek imali utopijske ideje i vjerovanje da je budućnost svjetla.

Globalna recesija je maksimizirala količini napuštenih gradskih prostora- čitavi gradovi polagano odumiru. Kakva su vaša razmišljanja o toj situaciji i  kojim strategijama prilazite napuštenim prostorima, odnosno, koju metodologiju pritom koristite?

Na početku, potrebno se upitati- što čini vrijednost nekog prostora i zašto ju je moguće izgubiti?

Većim dijelom, vrijednost prostora ne ovisi o obliku ili nekim fizičkim kvalitetama, već o načinu na koji je programiran, o načinu na koji se promatra, o očekivanjima koji ljudi imaju o njega ili o tome nosi li neku vrstu zarade. Neki prostori nisu prazni zato što nema potrebe za njima, već zato što su preskupi za iznajmljivanje i održavanje. Kada prilazimo promišljanju novih prostora, nastojimo proučiti njihov lokalni potencijal. Napušteni prostori često padnu nazad gradu u ruke, kao i kada propadnu neke tvrtke, gradovi se tada moraju brinuti o njima. No gradske strategije se uglavnom svode na vanjsko poljepšavanje i dekoracije, što je veoma upitna strategija s obzirom na trend smanjivanja gradova.

Kada smo radili na projektu Halle Neustadt, grad se sa postojećih 100.000 stanovnika smanjio na 57.000 u razdoblju od deset godina. Suočili su se sa nebrojenim problemima, ne samo sa obiljem praznog prostora. Najgore od svega je segregacija gdje mladi i fleksibilni odlaze, a stariji ostaju. Stoga, smo tamo nastojali stvoriti neke nove situacije za ljude koji su otišli, stvarajući neke privremene instalacije, poput otvaranja hotela u napuštenoj zgradi. Iako privremena, instalacija je pokazala nove strategije korištenja prostora i inicirala ljude da o prostoru počnu razmišljati na nov način. Smanjivanje gradova može biti i potencijal za njegovu strukturu- odjednom je mnoštvo napuštenih prostora s kojim se morate nositi, za koje morate pronaći nove programe i strategije, kao povezati prave ljude na nove lokacije.

* Hotel Neustadt

No što se dogodi ako zajednica nije otvorena za rješenja koja im se nameću, ako je zatvorena po pitanju mijena u svojem okruženju? Jeste li ikada imali takve situacije u kojima se zajednica protivi vašim projektima?

Naravno, bilo je i takvih situacija. Mnogi naši projekti su participatorni i ovise o ljudima koji žive u blizini. Zato  proces transformacije prostora uvijek mora teći sporo i uključivati čitavo susjedstvo. Slična se situacija dogodila s Eichbaum Operom: počela je sa mnoštvom socijalnim aktivnosti koje su uključile čitavo susjedstvo u ideju Opere. Bio je tu čitav niz radionica, mladi su mogli snimati svoje pjesme, također je bilo moguće pisati operne librete…

Izuzetno je važno stvoriti međusobnu komunikaciju prije početka nekog projekta. Naravno da zna biti poprilično  iritirajuće kada netko dođe u vaš prostor i kaže vam što treba činiti. Na početku svakog našeg projekta radimo participativne radionice, nastojeći naučiti što više o lokalnim problemima i potencijalima.

Zagreb primjerice ima specifičan problem sa svojim javnim prostorom. U javnoj percepciji on nikada nije shvaćen kao javno dobro, i gotovo je uvijek podložan manipulaciji od strane kapitala i politike. Izuzetno je teško dobiti dozvolu za neku vrstu projekta u javnom prostoru ili učiniti nešto s njim. Kakva je situacija u Berlinu po tom pitanju?

Zakoni u Berlinu nisu puno drugačiji, ali u stvarnosti je moguće učiniti mnogo više nego li se to na prvi pogled čini. Tamo postoji određena tradicija akcija u javnom prostoru, takozvani ulični partyji. Ulice su predviđene za takve situacije, ali naravno, tek će mali dio ljudi primjerice donijeti stol na ulicu i tamo večerati! Druga stvar koju treba imati na umu je način na koji imenujemo stvari- ako nešto što se događa na ulici nazovemo izložbom, nikome neće smetati, ali ako isto nazovemo okupacijom, nikada nećete dobiti dozvolu za to, iako načelno može biti riječi o istoj stvari. To je također dio našeg rada, pomicati granice kritičkih aktivnosti onoga što je i nije dozvoljeno u javnom prostoru.

Možete li objasniti što podrazumijevate pod konceptom prostornih narativa i koliko oni svoja uporišta imaju u opusu Situacionista i Archigrama?

To je isto nešto što se promijenilo od 60-ih. U 60-ima su jaki prostorni narativi bili ograničeni na izlazak na ulice, no kod nas su oni vezani uz javni prostor i način na koji promatramo/organiziramo grad. Ne oslanjamo se na brojke i statistike i ne pokušavamo stvoriti idealnu četvrt (u prošlosti su postojale statistike o tome koliko je škola i društvenih centara potrebno da se stvori savršena četvrt- što je zapravo veoma dosadna tehnokratska ideologija koja je još uvijek vidljiva u mnogim novim gradovima diljem Europe). Raumlabor pokušava pronaći specifičnosti za određeno mjesto, a ako je riječ o mjestu siromašnom identitetom, onda ga pokušavamo zajednički stvoriti- spojem prostora i zajednice.

U projektu “Kitchen Monument” nastojali smo dovesti ljude u centar grada Duisburga koji je uništen u II.sv.ratu. On je sada poprilično neprivlačna gradska četvrt sa mnogo različitih nacija koje žive tamo. (što povećava mogućnost sukoba). Projekt smo započeli sa pitanjem stanovnicima: U što vjeruju? Iako je mnogo povijesti izbrisano, neki konflikti iz prošlosti ipak nisu zaboravljeni. Nastojali smo krenuti s idejom da okupimo različite ljude u prostoru u kojem se svi osjećaju dobro-a to je kuhinja. Ona je mjesto u kojem ljudi razgovaraju o osobnim stvarima, dijele svoja razmišljanja, ideje, hrane se, što je izuzetno važno. Tako smo došli na ideju da stvorimo pokretni spomenik, kupolu prekrivenu tankim slojem prozirne folije, stvarajući istodobno javni i intimni prostor.

*  Kitchen Monument

U kontekstu Duisburga ste spomenuli (ne)privlačnost nekog grada. Kako se može izmjeriti, detektirati ta kategorija?

To je teško pitanje. Uglavnom je vezano za predrasude, gdje se tipično funkcionalističko predgrađe smatra dosta neprivlačno ljudima moje generacije. Primjerice, u projektu za Helle Neustadt iznajmili smo stan I počeli se družiti sa susjedima, što je polagano mijenjalo našu percepciju o mjestu. Više nam nije bio bitan taj vizualni segment i arhitektura, već smo uvidjeli da su problemi vezani uz dublje stvari, javni prijevoz i lošu kvalitetu javnog prostora. Prostoru je bio potreban narativ, priča, identitet kako bi se svi mogli poistovjetiti s njime. Dakle, nikada neprivlačnost nikada ne ovisi samo o arhitektonskim zadatostima nekog mjesta, već o narativima i aktivnostima koje možete iz njega stvoriti.

* The Big Crunch

U svojem se radu mnogo bavite temom recikliranja. Trenutačno izlažete jedan takav projekt OFFICINA ROMA (o kojem smo pisali ovdje) u rimskom muzeju MAXXI. No i u prethodnim radovima ste propitivali dimenziju recikliranja, poput The Big Crunch i The House of Contamination. Koliko vam je bitan koncept reciklaže u arhitekturi i zašto?

Recikliranje nam je važno iz nekoliko razloga. Prvo, bitno je istaknuti da svi već dugo vremena znamo da ćemo u jednom trenutku ostati bez prirodnih resursa, ali svejedno ne mijenjamo naše navike. Krajnji je trenutak da se maknemo iz te zone sigurnosti i promijenimo nešto!

*  The House of Contamination

Kako bi sveli utrošak energije u našim radovima na minimum, odlučili smo koristiti reciklirane materijale za naše privremene konstrukcije. Drugi aspekt je taj da korištenje smeća (odbačenih materijala) za nas ima neka poetična svojstva. Možete raditi umjetničke kolaže, pretpostavljajući nove tehnike građenja. Sa smećem uvijek baratate na metaforičkoj razini.

Projekt Officina Roma za MAXXI je  vila koja se sastoji od kuhinje, spavaćih soba, radnog prostora, ali bez dnevne sobe- što služi kao upozorenje da je vrijeme da se prestanemo odmarati jer ćemo za 20 godina biti bez resursa, a promjene će biti neizbježne. Sada možemo početi mijenjati budućnost.

Do koje mjere vaša arhitektura korespondira sa suvremenim formama poput Zahina muzeja, kako ste svoj rad doživjeli u takvom kontekstu?

Zahin muzej je veoma zanimljivo okruženje za rad. Uvijek nam je veliki izazov raditi projekt za muzej jer u takvom kontekstu naša promišljanja, koja često imaju realne primjene, postaju skoro makete. Zahina arhitektura ima divnu dinamiku, a donekle, poput naše, nastoji promijeniti postojeće oblike. Prostorno je veoma eksperimentalna, no usudio bih se reći da kao muzej ne funkcionira. Muzej je zanimljivo istraživanje o novi prostorima, neovisno o tektonskim zadatostima. Možda i mi nastojimo raditi slično, samo mnogo manje sofisticirano, realizirati na drugi način, druge forme, uz nužnost da se u njih ugradi samoodrživ ekološki otisak. Vjerujem da muzej poput MAXXI-ja može biti ekološki sofisticiran i izgledati ovako, iako nisam siguran je li on takav uistinu. Ipak, za moj ukus je malo predizajniran.

Danas nastavljamo predstavljanje, a donosimo vam nešto neobičniji projekt negoli su to bile obiteljske kuće i javni objekti  kojima smo pisali u posljednja dva tjedna.

Riječ je o jedinoj scenografiji prijavljenoj na izložbi, onoj za predstavu zagrebačkog HNK „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ za koju su zaslužne arhitektice Ana Martina Bakić i Ivana Knez iz studija diaprojektor.

U Hrvatskoj studij scenografije ne postoji, samo kao kratki kolegij unutar pojedinih studija na  Akademiji dramske umjetnosti te na Studiju Dizajna, dok na Studiju arhitekture Arhitektonskog fakulteta ne postoji niti kolegij. To bi značilo da svaki rad arhitekata, dizajnera i umjetnika u ovoj sferu izražavanja možemo nazvati profesionalnim izletom, što ne znači da sjajnih rezultata nema.

Stoga se nadamo da će kazališne kuće u budućnosti arhitektima i dizajnerima davati još više prilika, pa da će već na sljedećoj UHA-inoj izložbi biti predstavljeno još više scenografskih realizacija.

U nastavku pogledajte više o projektu kroz riječi autorica te nacrte i fotografije. Podsjećamo, režiju predstave „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ potpisuje Anja Maksić Japundžić, a dramaturgiju Diana Meheik.

“Drama o Mirjani i onima oko nje”, autora Ivora Martinića, je intimistička drama o srednjovječnoj tajnici Mirjani i njenim odnosima s bliskim i onim manje bliskim ljudima oko nje. Unutar teksta, drama je smještena u niz fragmentarno odvojenih  interijera koji su međusobno prostorno udaljeni (dječja soba u Zagrebu, stan u Njemačkoj, ured, itd).

U dogovoru s redateljicom, dramu smo premjestili u prostor napuštenog kupališta čime je nevidljiva privatna sfera pojedinaca dobila zajednički javni i politički kontekst. Uvođenjem kioska K-67 kao javnog elementa komunalne infrastrukture koji je ovdje razgrađen, nastanjen i privatiziran, dodana je jaka asocijacija i sjećanje na vrlo određeni i ne tako davni isječak naše zajedničke prošlosti. Tako je drama dobila i vrlo konkretni prostorno – vremenski kontekst naših tranzicijskih prostora.

Scenografija se sastoji od čelične konstrukcije pozadinskog kupališnog objekta kojem su dijelovi kioska K-67 osnovni gradbeni elementi. Kiosk  K-67 se akcijom glumaca tijekom predstave integrira u konstrukciju. Promjene scenografije (rotacije, translacije…) događaju se trenucima emocionalnih klimaksa i preokreta u drami koji su režijskim konceptom pretvoreni u muzičke brojeve. Prostor orkestre korišten je za smještaj napuštenog i naseljenog bazena.

Spušten je u nivo gledališta, a otvaranjem ograde i prisustvom prvih redova publike dodatno je  pojačano njegovo simboličko i metaforičko značenje. Korištenjem ready made objekata bazenske opreme dodali smo nove funkcije samim objektima: startni blokovi su i kuhinjski ormarići, odskočna daska funkcionira i kao stol za jelo, daska za peglanje, ali i kao ključno mjesto osobnog balansa svih likova u predstavi.

TIP OSTVARENJA: scenografija

PUNI SLUŽBENI NAZIV OSTVARENJA: Drama o Mirjani i ovima oko nje

LOKACIJA: HNK Zagreb

INVESTITOR: HNK Zagreb

AUTORI: Ana Martina Bakić i Ivana Knez

SURADNICI: Luka Korlaet, Pero Mrnarević

FOTOGRAF: Damir Prizmić, Pero Mrnarević

GODINA PROJEKTIRANJA: 2010

IZVOĐAČ:  radionice HNK Zagreb

GODINA DOVRŠETKA GRADNJE: 2010

POVRŠINA LOKACIJE: cca350m2

UKUPNA TLOCRTNA POVRŠINA: cca 250m2

TROŠKOVI GRADNJE (kn/m2): 520 kn/m2

Danas pogledajte projekt obiteljske kuće ureda Dva arhitekta (Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić), čiju obiteljsku kuću na Jelenovcu smo već predstavili ovdje te čiji je projekt u Bijači nagrađen UHA-inom godišnjom nagradom Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture.

Ovdje je riječ o dvije kuće za jednog vlasnika, koje se svojim programom i pojavnosti oslanjaju na postojeći kontekst, ali i radikalno razlikuju od ostatka. U nastavku pročitajte objašnjenje autora:

Za crnu kuću treba pridobiti povjerenje investitora, a za dvije očuvati stečeno povjerenje i još puno toga…

Kuće su programski zamišljene kao dvije jedinke s istovjetnim scenariom i kvalitetom života, uvažavajući maksimalno orijentaciju, strane svijeta i privatnost. Obje su koncipirane po istim projektantskim principima uz uvjet da istovremeno tvore zajedničku kompoziciju.

Pored konceptualnih spona kuće su fizički povezane sistemom zidova (ploha) koje se kao oblikovni element pojavljuje u zidovima okoliša, postamentu te završno na gornjem (osnovnom) volumenu kuća u vidu plašta.

Gornji volumen kuća je sačinjen od dva elementa – plašta čija je tekstura i završna obrada istovjetna sa zidovima postamenta i okoliša, i fragilne staklene jezgre koja čini nukleus kuće. Plašt svojim perforacijama omogućuje kadriranje, reducirane poglede i štiti od pogleda transparentnu i intimnu unutrašnjost.

Između plašta i staklenih stijena formira se niz atrija omogućavajući pojedinim funkcionalnim zonama ekstenziju na van. Na taj način formiraju se vanjski uokvireni prostori koji predstavljau „onu kvalitetu“ po čemu su kuće prepoznatljive i drugačije, bilo da se radi o ulazu u kuću, passage-u prema vrtu, gospodarskom zatvorenom dvorištu, intimnoj logga-i uz spavaći trakt ili drvenoj terasi dnevnog boravka. Pored funkcionalnih prednosti ovi prostori postaju mjesta posebne osjetilnosti zbog odnosa puno – prazno, igre svjetlosti i sjene, (ne) postojanja granice između vanjskog i unutarnjeg.

CRNE KUĆE

LOKACIJA: Bukovac, Zagreb

INVESTITOR: privatni

AUTORI: Tomislav Ćurković / Zoran Zidarić

SURADNICI: Helena Noršić Patrčević, Miše Renić

FOTOGRAF: Robert Leš

PROJEKTNA TVRTKA: DVA ARHITEKTA d.o.o.

GODINA PROJEKTIRANJA: 2007.

IZVOĐAČ: razni

GODINA DOVRŠETKA GRADNJE: 2011.

POVRŠINA LOKACIJE: 2 700 m2

UKUPNA TLOCRTNA POVRŠINA: 590 m2

O nezavisnoj inicijativi udruge za promicanje kulture Ulaz, međunarodnom projektu EXPORT-IMPORT : Hrvatsko kulturno stvaralaštvo u europskom kontekstu, pisali smo ovdje.

Podsjetimo, radi se o nizu izložbi, okruglih stolova i diskusija, sabranih pod imenom EXPORT – IMPORT, u organizaciji udruge Ulaz u partnerstvu s hrvatskim veleposlanstvom u Londonu.

Prvi u nizu njihovih događanja bio je okrugli stol na temu Hrvatski dizajn u europskom kontekstu, na kojem je sudjelovao niz dizajnerskih profesionalaca, a naš raport s tog događanja možete pročitati ovdje.

Ovog se vikenda, točnije u subotu 18. siječnja, održava drugi  nizu okruglih stolova, ovog puta arhitektonske tematike. Tema okruglog stola je “Hrvatski suvremena arhitektura u europskom kontekstu”, a sudionici diskusije su arhitekti Ana Dana Beroš (www.archisquad.hr), Leo Modrčin (www.ured.org), Maroje Mrduljaš (Arhitektonski fakultet Zagreb),  Helena Paver Njirić (HPNJ+) te Pero Vuković (OMA).

Mjesto održavanja okruglog stola je su prostorije MM Centra SC-a, a početak diskusije je u 18 sati.

Broj i kvaliteta višestambenih zgrada na ovogodišnjoj izložbi realizacija proporcionalne su ekonomskoj krizi u državi koja se, iz arhitektonskog aspekta, prvotno odražava na stanogradnju. Među nekolicinom izloženih projekata odabrali smo stambenu zgradu Malèna u Splitu, koju potpisuje splitska arhitektica Saša Bui s timom suradnika. U nastavku pogledajte više o projektu kroz slikovni materijal, nacrte te opis arhitekata.

Višestambena zgrada „Malèna“ sagrađena je nedaleko od splitskog gradskog centra i sportske dvorane Gripe, te smještena uz frekventnu gradsku prometnicu sa prekrasnim gradskim drvoredom. Zgrada se nalazi na građevnoj parceli površine 804m2 položenoj uzduž ulice. Visina zgrade je podrum, prizemlje, tri kata i nadgrađe. Nadzemna bruto površine zgrade je 1061m2, a ukupna 1543m2. U sklopu zgrade smješteno je deset stanova i jedan poslovni prostor, ljekarna. U podrumu zgrade nalazi se garaža sa dvadeset parkirališnih mjesta. Zgrada je izduženog pravokutnog tlocrtnog oblika sa naglašenom podužnom osi kojom je tlocrt razdijeljen na bučni dio prema ulici te mirni dio prema vrtu. Sukladno ovoj osi na uličnoj strani se nalaze komunikacije i bučniji stambeni sadržaji dok su na strani vrta smještene spavaće sobe i saloni.

Jednostavan volumen zgrade definiran je fasadnim platnima u proporciji zlatnog reza sa nadodanim balkonima ili urezanim lođama. Zgrada ima ravni krov sa uvučenim jednostavnim volumenom nadgrađa i naglašenim horizontalnim rasterom greda. Geometriju fasade  naglašavaju horizontalni crni betonski potezi s vertikalnim ritmom prozora i drvenih dužica. Vertikalni raster drvenih letava proteže se po svim pročeljima zgrade te se naglašava kontakt sa postojećim drvoredom i prenosi ugođaj prirode. Prizemlje je obloženo crnim pločama umjetnog kamena. Beton, pločice i drvo su materijali korišteni u širem okruženju zgrade kombinirani na različite načine a najupečatljiviji na obližnjem SC Gripe. Uređenje okoliša je riješeno integralno s zgradom te se u funkcionalnom i oblikovnom smislu izgradila cjelina mediteranskog karaktera.

„Malèna je jasan odgovor na pitanje, uobličena je kao nešto živo, kao adaptibilan i funkcionalan organizam kojeg će se prepoznavati, pruženim komodom, kao žuđenu ravnotežu čovjeka i prostora.“ Andro Filipić, likovni kritičar

VIŠESTAMBENA ZGRADA MALÈNA

LOKACIJA: SPLIT, OSJEČKA 16

INVESTITOR: GRADING d.o.o. Split

AUTOR: ovl.arh. SAŠA BUI, d.i.a.

SURADNICI: TANJA BALDASAR DUKA, d.i.a. ; ALJOŠA JOVANOVIĆ, i.g.

FOTOGRAF: BOJAN RADOVIĆ, OBREN STEVOVIĆ, SAŠA BUI

PROJEKTNA TVRTKA: T.U.T.I. D.O.O.SPLIT

GODINA PROJEKTIRANJA: 2007.

IZVOĐAČ: GRADING D.O.O. SPLIT

GODINA DOVRŠETKA GRADNJE: 2011.

POVRŠINA LOKACIJE:   804 m2

UKUPNA TLOCRTNA POVRŠINA: BRP= 1543m2; NETTO KORISNA P=1397 m2

TROŠKOVI GRADNJE (kn/m2): 7000 kn / m2 +PDV